Kad sam čitala van Goghova Pisma baš me onako dirnulo razmišljanje o tome kad su ga na neki način i duhovnjaci, rastužili u srcu i na neki ga način sablaznili i nije htio biti dio te igre....pa se vratio svojim rudarima čije je ruke promatrao...pa seljacima na polju...i kad opisuje što slika i zašto...ponekad sam osjećala...ono: Nisam sama ima još onih koji to osjećaju, možda ne kraj mene....ponekad je tako divno kad ne moraš niti jednom riječju opisati sliku...kad ona sama govori....prožima i mijenja...
Post je objavljen 27.08.2009. u 17:36 sati.