Nakon određenog vremena, dolazi se do stanja među-bivanja. To je prostor dovoljno daleko od staroga, napuštenoga vrha, dovoljno da ga se više uopće ne vidi (jedino možda povremeno u koži osjeti kao nakostriješenu dlaku ili trn), a ujedno daleko čak i od bilo kojeg puta ka nekom drugom, možebitnom vrhu. To je prostor lutanja - tu se ne može niti više spuštati, a niti se još ima kamo penjati. Kako u horizontu nema ničega, za "Ja" je to zapravo jedan ništa-prostor, ali sasvim osebujan ništa-prostor - Niština.
Niština je u svojoj praznoći puna potencijala, u svojoj nepreglednosti neizvjesna, u svojoj ravnoći opasna - u tim nerazdvojno povezanim paradoksalnim obilježjima počiva njena ništoća u kojoj se bespomoćno, ali ipak prepušteno pluta. Opet paradoksalno, tada jedina i sva moć počiva upravo u "Ja", jer izvan "Ja" je Ništa.
Ipak, kako ništoća Ništine ništi? Tako da se uporno uzvikuje "Bezdane, uzmi me!", a da je jedini odgovor
Post je objavljen 27.08.2009. u 01:09 sati.