Moram priznati da kad god pišem pismo ili šaljem neke kupone za nagradne igre (obožavam te gluposti) pa čak i ako šaljem neke dokumente, čim krenem jezikom prema ljepljivom dijelu da svojom DNK “zapečatim” kuvertu, odustanem jer mi se pred očima odmah pojavi scena u kojoj Susan, Georgeova zaručnica umire jer se “nalizala” ljepila s najjeftinijih omotnica koje je škrtac izabrao za njihove pozivnice za vjenčanje.
A onda sam nabasala na ovu stranicu i mislim se, od ovakvih se kuverti sigurno ne umire :)
U svakom slučaju još uvijek su mi draža pisma negoli e-mailovi, te iako se ne sjećam kad sam dobila zadnje pismo, ja ih i dalje pišem i šaljem, najčešće Danijeli.. Volim ih pisati, zapakirati, izabrati neku veselu boju kuverte, staviti ih kraj ključeva/naočala za sunce na polici i onda kad već idem van pokupiti ih i krenuti prema pošti.
Ako sam u Zagrebu, gotovo uvijek ih nosim u ruci, a pogledi prolaznika ili ljudi koji stoje na tramvajskoj stanici često završe na tim veselim bojama u mojoj ruci. U Zadru ih najčešće predam u pošti u Petrićima (idem popodne oko 3-4 sata kad nema gužve, vespom), nadajući se da će za šalterom biti jedna plava gđa/gđica koja uvijek djeluje nekako umirujuće.
Jednom je žena na šalteru u Jurišićevoj pogledala na kuvertu koju sam doma pronašla (nestalo mi ovih u bojama) i rekla mi da je šteta da sam iskoristila kuvertu jer je ista navodno iz neke serije koja se proizvodila i prodavala još prije rata.. Tada mi je bilo čudno, kuverta nije djelovala niš posebno, imala je nešto naslikano u gornjem lijevom kutu.. A sada mi je (naravno) žao :)
Jedan cappuccino massimo (A što ću, da odmah otkantam dušebrižnike koji su me zadnji put pitali “Nećeš kavu doma napraviti i popiti? Ako se može tako...”, evo esspressno odgovaram da se hvala Bogu još uvijek može... nisam tip koji bi se “sutra” pitao “Joj zašto sam popila onu kavu jučer i prekjučer i preprekjučer??? Sad bih možda imala svoj stan/auto/apartman/crni fond bla bla”), talijanski Elle (da ne zaboravim omiljeni jezik), tirkizi na ušima, lak u nijansi “I am not really a waitress” na noktima...
Još da me u sandučiću dočeka ovakav zalogajčić, ne bi mi ni trebao desert. :)
Post je objavljen 26.08.2009. u 21:56 sati.