Pregled posta

6. Stvarnost će kao i uvijek biti znatno neobičnija

*Posvećeno mojoj Dei – jer je moj osmijeh, moja inspiracija za nesto posebno i zato
jer ima sladak šeširić :)



‘D. može da znači mnogo toga.’

Eliza je stajala kraj prozora svoje prostrane sobe i gledala negdje u daljinu. Tek se probudila i osjecala se čudno – kao da je zaboravila stotine snova. Posatrala je igru oblaka na nebu. Način na koji se slažiu, lagano isprepliću jedni preko drugih i polako slažu preko modro plavog platna koje se zove nebo – a danas, mislila je, izgleda nekako ljuto.

Sinoć je imala poprilično čudnog posjetioca. Iako gospođu Matthew znala već godinama, sinoć je bila svrstana u kategoriju čudnih posjetilaca. Došla je u poznatom crvenom šeširu sa plavim perom i zatražila pivoslavac. Tek kada je popila drugu čašu počela je Elizi pričato o njenoj sestri.

Sesrti. Zamislite to – djevojka sa kojom se nije čula godinama. Bile su najbolje prijateljice dok se ona nije odselila. Onda su joj iz nekog razloga rekli da nece sa njom pricati neko vrijeme. Oči joj zasijaše na lijenom jutarnjem Suncu.

Još joj je nešto njena čudna posjetiteljka rekla : - Ako ikada poželiš da je vidiš samo prenesi to pauku.

Sjetila se te rečenice jer je sada u uglu svog prozora čiji je okvir obojila u šareno mogla da vidi malog crnog pauka. Prišla mu je pažljivo i položila ga je na svoju ruku bijelu poput porculana. Bio je to lijep prizor dvije suprotnost- crna i bijela – koje su postavljene u savršenu sliku.

'Ako negdje na svom putu sretneš D. Reci joj da se javi.'

***
Stajala sam na ulazu u kolodvor King's Cross zagledana u prekrasnozlatno nebo koje je bilo rijedak prozor u Londonu. Do skole su ostala još samo tri tjedna i svi su otišli svojim obiteljima. Viktor u Chelsea, May sa mamom u Lisabon, Starz se vratio u Rusiju. Bella je treba sa Severusom dovrsiti nekakvu obuku, ali nije mi htjela još reći šta je u pitanju.

Razmišljala sam o toploj šolji čaja dok je hladni vjetar šetao zajedno sa bezjacima – čudnim bezjacima – bili su obučeni u duge crne kapute i svi su na glavi imali crne polucilindre i kišobrane. Bili su zanimljivi, ti bezjaci. Uvjek u trci sa vremenom, ćudljivi i pognutih pogleda. Mogao si vidjeti kako sat i kazaljke kako teku pokraj njih u svom elegantnom stilu znajući da ni jedan čovjek nije dovoljno brz da ih stigne.

Bella me zagrlila, a zatim nestala. Ruke sam stavila u džepove svoje crne kožne jakne i polako pratila Melanie.

„Zamisli kako bi bilo lijepo da kišne kapi mogu plesati?“ , zagledana u veliko sivo nebo prošarano zlatnim trakama, pomislila sam kako bibilo čarobno vidjeti malene kapi kada bi zagrljene prošle kroz grad nošene vjetrom.

Melanie se nasmijala, a oči joj zasijaše u trenu kada na nebo, u šetnji izađoše dvije večernje zvijezde.

Don't tell me when
Something is beautiful
And don't tell me how to
Talk to my friends
Just tell me the names of
The stars in the sky
What's your favourite song?

“Trebale bi svratiti do Barta, šta misliš?” , Bart je držao jednu čarobnjačku knjižaru u ulici Baker. Tamo sam nabavljala sve knjige, koje nisu bile školske naravno, najstarijih čarobnjačkih pisaca kao što su Bram Stocker i James Joyce. Zanimljivo je koliko smo ustvari pisaca podjelili sa bezjacima iako ne znam zašto.

“Dobra ideja.” , Melanie potvrdno klimnu glavom te zajedno skrenušmo ka crvenoj govornici.

Bart je bio odmah pored. Na izlogu nalazila se velika knjiga položena na željezni stalak. Bila je prazna ili se bar tako činila.

„Ili me to oči varaju ili ste to djevojke stvarno vi?“ , njegove usne razviše se u razdragani osmijeh i muzika koja je svirala dobila je brži i veseliji ritam.

„To smo mi dragi moj.“, reče Melanie ljubazno te ode do pulta.

Ja sam ostala pokraj ogromnih polica koje su bile ukrašene knjigama. Svaka od njih bila je unikatna, posebna, ali trebalo se sa njima pažljivo postupati. Vidite, knjige su dosta tašte i vole kada se na njih gleda kao na nešto najvrijednije.

Čula sam jednom glas koji je zvučao kao knjige kada same sebe čitaju u dubokoj noći – ali bili su to samo snovi.

Nikada nisu samo snovi

Trgla sam se . Osjetila sam tup dodir – nekoga ili nešto sam udarila. Okrenula sam se.

“Ne mogu da vjerujem.” , predamnom je stajao visok muškarac kose boje karamele. Nasmijao se, a tamne oči mu zasijaše. “Tony Barker.”

On se blago nakloni.
“Mislio sam da te neću vidjeti do rujna D.”

“Ja sam se nadala da tebe neću vidjeti do rujna, pa eto mi dokaza da život nije pravedan.” , dodala sam sarkastično uzimajući knjigu pavih korica sa police.

“Ne možeš reći da ti nije bar malo drago, ipak to sam ja.”

“Vidim tvoj ego je još uvijek tvrd kao kamen koji se kotrlja, samo pazi da ne naletiš na ptičicu koja će da ga slomi.”, iskezila sam se I otišla na drugu stranu.

“Čini mi se da si ti dovoljno blizu.”, vragolasto se osmijehnuo i stavio ruku na srce.

“Drago mi je da to čujem.” , pogledala sam oko sebe tražeći Melanie.

Tony mi je u neku ruku i bio drag, Melnaie mi je jednom rekla da se često svađamo jer su nam naravi slične.

„Vidiimo se D.“ , mahnuo mi je na izlazu.

„Da u rujnu.“ , frknula sam.

„I ranije, vjeruj mi.“

***

Zaustavile smo se pred velikom bijelom kućom također u ulici Baker. Bila je to naša kuća, kuća obitelji Hart, ali vrlo rijetko smo je koristili zadnjih godina. Bilo mi je žao zbog toga, jer sam je voljela – bila je čudna i puna knjiga.

Prije nego što smo ušle Melanie se osvrnula oko sebe i jednim zamahom sa njenog štapića poletjelo je malo svijetloplave svjetlosti kao zaštita od nepoželjnih gostiju.

„Uskoro stižu naši gosti.“

„Koji gosti?“ , podigoh obrvu.

„Vidjećeš.“ , odgovori Melanie i snažno provuče štapić kroz zrak.

Svijeće duž honika se upališe, otkrivši smeđkastu stazu za koju nisam bila sigurna gdje staje. Sa svake strane uskog hodnika nalazila su se vrata koja su vodila u druge sobe ili na sprat. Istog časa i slike doletješe tražeći svoje mjesto na zidu, knjige su pokušale da nađu svoje police u ostalim sobama, a pero je užurbano šaralo po parčetu pergamenta.

„Yeah, oh yeah you’ll never make the saint of me...“ , kroz zrak se prolomi dobro poznati glas koji je pripadao Klodoviku – mom papagaju. Plesao je po knjigama koje su letjele nama iznad glava, spretno izbjegavajući svijeće i lustere.

Melanie je već bila u dnevnoj sobi, udobno smještena u naslonjač sa Dnevnim Prorokom u rukama . Pisali u opet nešto o Nini.

“Mislim da imaš poruku.” , nasmijala se I pokazala u pravcu prozora na kojem se igrao mali crni pauk.”

***
Eliza je sjedila na rubu fontane posmatrajući golubove, dok su kapljice vode skakutale po njenom porculanskom licu. Dan joj je bio maglovit, nije mnogo pričala sa djedom ni sa prijateljima – provela ga je sa svojim mislima. To joj je neobično prijalo.

“Zdravo.” , nečiji glas prenu je iz razmišljanja te ona od šoka blago poskoči u mjesu.

“Nisam imala namjeru da te uplašim izvini.” , reče djevojka. Eliza je pobiže pogleda.

Imala je valovitu kosu boje lješnjaka; nosila je crnu haljinu i crnu kožnu jaknu, ali vrat joj je ukrašavao bijeli šal. Smiješila se.

„Tko si ti?“ , upita ona ne krijući iznenađenje u glasu.

„Pa zvala si me valjda znaš tko sam.“ , djevojčin izraz lica se naglo uozbilji, ali opet je djelovala nekako vedro.

„Dakota?“ , nije pamtila kada je zadnji put izgovorila to ime.

„Ma jok, moja baba.“ , frknula je.

„Ali ja... nisam mislila...“ , imala je osjećaj da neprekidno trepće.

„Šta nisi mislila da je ona poruka stvarna?“ , djevojka podiže obrvu i nasmija se.

„Pa gospođa Matthew, je luda i stara...“ , nakon tih riječi osjećala se malo bolje, jer oduvjek ih je govrila samo u sebi. Negdje u mislim bio joj je drago što je Dakota tu.

„To je ne čini lažovom.“ , reče Dakota poluglasno. „Zašto si me trebla?“

„Pa željela sam te vidjeti, prošlo je dosta vremena.“

„Sedam godina.“ , Elizi je zvučalo kao da ona to govori za sebe.
„Dakle, vidjela si me. Trebala bih ići jer imam nekoliko nedovršenih poslova.“ , poskočila je i zaletjela se u golubove.

Eliza je mislila da će nestati, ali i dalje je stajala pred njom smiješeći se zagledana u nebo.

„Sešćemo se opet, zar ne.“ , Eliza je ovo sve bilo neobično. Po prvi put se osjećala čudno.

“I prije nego što misliš.” , utisnula joj je poljubac u obraz I zaputila se niz cestu.

Trepnula je, a idućeg trena je nije bilo.


Post je objavljen 26.08.2009. u 21:24 sati.