Potkrovlja nikada nisu baš bila stvari iz noćnih mora. Da, bilo je tu prašine, starih kutija i stvari koje nikada nisu trebale. Rijetko tu su ljudi skrivali mrtva tijela, ili možda ostatke nekih strašnih eksperimenata. I to sigurno nisu radili njeni roditelji, barem koliko je znala. Zahihotala se, hvatajući se za ogradu, pažljivo stajući na sljedeći stepenik.
Roditelji su upravu otišli iz kuće i ostavili je samu. Po prvi put. Dobro, ako je zaista željela priznati nije bila potpuno sama. Dadilja je trebala doći uskoro, ali to neće reći roditeljima.
Uvijek je željela da vidi šta je u potkrovlju. Vječna znatiželja kako su njeni roditelji znali reći kada bi im izrazila tu želju.
Uzdahnula je od olakšanja kada se uspjela popeti uz sljedeći stepenik. Ponekad stepenice su djelovale toliko visoko i strmno. Stala je na prste, pokušavajući prstima na rukama dotaći kvaku na vratima. Grizla je donju usnicu u naporu da ih otvori. Jedva je čekala kada će biti dovoljno visoka da joj ne treba stolica.
Napokon ih je uspjela otvoriti uz veliku škripu. Namrštila se, kako ju je oblak prašine zapahnuo. Prinjela je ustima i jednom glasno kihnula.
Tko kod ju je pokušavao uplašiti da neke strašne stvari vrebaju u potkrovlju, sada bi shvatio koliko je to bilo pogrešno. U ovom potkrovlju nije bilo ništa strašno osim velikog sloja prašina, pomislila je djevojčica, igrajući se sa kosom.
Napravila je nekoliko opreznih koraka, prije nego je zaključila da nema ničega opasnog. U trenutku željela se okrenuti na peti, i uživati u zrakama sunca koje su se probijale kroz velike prozore, no to je bilo nemoguće, samo bi izazvalo još veći oblak prašine.
Potkrovlje je bilo veće nego u njenim snovima, i mnogo veselije. Istočni i zapadni zidovi su bili ofarbani u svijetlo žutu boju, dok su druga dva zida bila prekrivena daskama, i također na njima su bili veliki prozori. Prišla je i pogledala napolje.
Jedino što je vidjela napolje je bila ravnica, u kojoj se obožavala igrati. Primakla je lice prozoru, toliko blizu da joj se nos ocrtao na prozoru. Prepoznala je dadiljin automobil u daljini. Morala je brzo pogledati šta ovdje ima.
Skočila je sa stolice, na trenutak zaboravljajući da je bilo prašine. Kišući, uspjela je doći do kutije, i otvoriti je. Tu je pronašla svoju odjeću kada je bila mala. Pretražila je još nekoliko kutija, ne zadržavajući se previše ni najednoj.
Uskoro, na red je došao ormar. Kada je otvarala vrata, mogla je čuti da je dadilja došla. Brzo je otvorila ormar, i pustila vrata koja su onda glasno udarila u zid.
Vratila je pogled na ormar i uočila nešto sivo. Približila se tom stvorenju. Otvorilo je oči i pogledalo ju. Skočila je nazad.
„Ne boj se, curice“, tepao ju je, dok je izlazio iz ormara. Držala je ruku na ustima da bi spriječila vrisak. Nije željela da Ellis ustrči uz steonice istog trenutka.
Stao je ispred nje, koliko je bio visok. Očigledno da to nije bilo mnogo jer je jedva bio viši od nje. Odjeća mu je bila otrcana a kosa raščupana. Roditelji su je učili da ne priča sa stranicima, ali ovaj nije tako djelovao. Bio je tako siv, nije ni nalikovao nijednom čovjeku koji je dotada vidjela.
Radoznalo se približila. „Tko si ti?“ Smogla je hrabrosti da ga upita. Čovjek se glasno nasmijao, podižući ruku.
Nešto je uradio sa prstima nije vidjela, jer je sljedećeg trenutka buljila u čovjeka bez glave. Glava se zakolutala i završila pred njenim nogama.
Počela je vrištati.
**
Stvari kao te se ne bi zaista trebale dešavati, zar ne? Tko je još uvijek vidio sivog čovjeka ili možda glavu koja zapravo nije imala vlasnika? Ne te stvari nisu postojale. Ili su me barem tako uvjeravali nekoliko dana nakon što se taj incident završio, ali ta glava je meni bila stvarna koliko i njihovi dodiri.
Ostali smo tu živjeti, ali nikada više nisam odlazila u potkrovlje. Sada sam vjerovala onim koji su govorili da su potkrovlja strašna. Bili su upravu i nije mi bilo drago.
Sve je bilo uredu da se sve to završilo u potkrovlju, ali uskoro počeo je dolaziti meni u sobu. Govorio je na jeziku koji nisam mogla razumjeti osim jednog imena. Rosa. Tek kasnije ću shvatit šta je želio, no način na koji je želio da ja to shvatim nije bio lijep.
Stalno mi je pokazivao svoju prokletu glavu i ostatak unutrašnjosti. Ta sjećanja su ostala u meni bez obzira koliko sam ih željela zaboraviti.
Uskoro su roditelji prestali tješiti tu curicu i preselili se. Time je sve prestalo. Ili barem većina stvari. No bila bi laž kada bih rekla da stvari uvijek imaju sretan završetak.
Ipak to bi bila previše kratka priča.
**
Ona djevojčica na početku je odrasla. Prošlo je jedanaest godina od tog događaja kojeg se nemilo sjećala. Preselili su se iz Ashforda u New York. Njeni roditelji su mislili da će možda tako sve ta 'priviđanja' nestati, ali curica je znala bolje. Ona nikada neće nestati, glas u njenoj glavi bi govorio.
Kako je odrastala shvatila je da će vrištanje privući mnogo više pozornosti, od ugriza za jezik i pretvaranja da ništa nije vidjela. Nije željela roditeljima reći da je u dnevnom boravku uvijek vidjela čovjeka kako se penje na stolicu, uzima konopac i ubija se. Zbog tog razloga nije voljela gledati filmove u dnevnom boravku.
Niti je profesorici fizike u svojoj osnovnoj školi govorila da je jedna djevojčica poginula dok je rukovala epruvetom. Ne te stvari su bile previše čudne za normalne ljude.
Djevojčica je izrasla u djevojku koja je sada imala šesnaest godina i išla u drugi razred srednje škole.
„Gospođice Foster, pitao sam vas nešto!“ Čula je profesorov glas. Trznula se iz svog gledanja tačke iznad table. Nikome nije rekla da je u kabinetu matematike bio duh jednog sportaša koji je poginuo prije godinu dana. Timothy kako se zvao imao je običaj pričati sa njom kada joj je matematika bila posljednji čas. Ponekad bi odgovorila, a ponekad nije.
Sada je gledala kako Tim, kako ga je zvala, plazi jezik profesoru. Trudila se da se ne nasmije.
Napokon je okrenula glavu prema profesoru, smješeći se. „Rješenje jednačine je nula.“ Slatko je odgovorila, uživajući u profesorovom iznenađenju.
Bio je to novi profesor kojeg su dobili kada je stara profesorica Ruth preminula, nažalost, Lillian je mislila. Ruth je znala da je ona znala matematiku, tako da joj je dopuštala da bulji u prostor satima. Nije bez razloga bila prva na takmičenju.
No novi profesor Yann, ili kako je iznistirao da ga se zove gospodin Winchester, je nije previše volio jer je previše puta primjetila njegove greške.
„A kako ste to dobili?“ čula je njegovo pitanje.
Profesore, jednostavnim sabiranjem i oduzimanjem „Jednostavno“, napolijetku je odgovorila, ali je on očigledno bio nezadovoljan njenim odgovorom. Prozvao ju je na tablu da uradi zadatak.
Ustala je i počela raditi. Često je uživala u prostoj činjenici da je znala uraditi zadatak, za razliku od nekih u razredu. Prvi napamet su joj padali Dean Davis i Jenna Richards koji jednostavno nisu ništa shvatali bez obzira koliko puta im je objasnila.
„Profesor je smor, zar nije?“ Upitao je Timothy, prstom tapkajući bradu dok ju je posmatrao dok je radila zadatak. Na njeno iznenađenje je jedne prilike otkrila da je on zapravo znao matematiku. Danima poslije toga ju je zezao za to.
Neprimjetno je klimnula glavu, pretvajarajući se da briše nešto sa obraza.
„Plus ti liči na minus“, prokometarisao je, i Lillian je istog trenutka popravila znak. Bila je sigurna da će profesor jedva dočekati da to prokometariše.
No prije nego je uspjela završiti zadatak, čuli su se povici iz hodnika. Lillian je zastala, osluškujući kao što je to uradio i profesor. Uskoro, povici su bili pračeni glasnim lupanjem.
„Ostanite ovdje“, rekao je profesor i istrčao iz učinonice. Naravno da ga je rijetko tko poslušao. Lillian je zajedno sa većinom razreda stala na vrata da vidi šta se dešava.
„Šta misliš šta se dešava?“, upitala je djevojka do nje, poznatija pod imenom Celeste. Bila je nešto niža od Lillian sa prekrasnom riđom kosom, i pjegicama.
„Možda je neko zapao u problem“, neko od dječaka je prokomentarisao. Lillian je zakolutala očima.
„Mislim da je toliko očigledno“, rekla je, a nekoliko učenika se nasmijala. Dopustili su sebi da izađu još nekoliko centimetara van učionice.
Dalje se nisu usuđivali izaći, jer su bili svjesni činjenice da profesor može doći svakog trenutka. No nisu morali čekati dugo da vidi šta se dešava.
Jedan stariji učenik je protrčao pored njih, a Lillian je bila gurnuta napolje. Uskoro stariji učenik je bio praćen još jednim. Lillian se izmakla sa puta, ne želeći da završi na podu zbog neke glupe svađe između dvoje momaka iz četvrtog razreda.
No tamnokosi momak se na trenutak zaustavio, i pogledao ju. Jedina stvar koju je u tom trenutku primjetila da su mu oči bile crvene. Odmahnula je glavom i na njeno iznenađenje zaustavio se.
Dvojica profesora su uskoro dotrčali, i zgrabili momka. Tiho, Lillianin razred se povukao nazad u učionicu, u malim grupicama koje su kometarisala ono što su upravo vidjele.
„Tko je bio onaj momak?“ upitala je Celeste dok se vraćala na mjesto.
„Mislim da je to bio novi momak što je došao u školu. Čula sam neke glasine. Ako sam upravu, mislim da se zove Evan E-, ne, Evan V-„ Pokušala je opet, ali na kraju je odmahnula rukom. „Evan nešto.“ Zaključila je.
„Hvala.“
Nakon dva časa matematike, još su morali pretrpiti čas engleskog jezika, prije nego je zvonilo za veliki odmor. Sretno, Lillian je istrčala iz učionice, žureći prema kuhinji. Danas je bio lijep dan, i zbog toga je željela da kupi sedvič, i izađe napolje, možda popriča sa Celeste.
Igrom slučaja uspjela je završiti prva u redu. Iza nje odmah je došlo nekoliko učenika iz četvrtog razreda. U trenutku kada je krenula kupiti sebi sednvič, začula je Celestin glas.
„Kupi i meni. Ne da mi se čekati u redu.“
„Uredu“, viknula je i zatražila dva sendviča.
„Jesi čula šta se desilo?“ Upitala sam Celeste, koja je umjesto engleskog imala čas njemačkog. Iz jednogodišnjeg iskustva, Lillian je znala da se na času njemačkog moglo čuti za najviše glasina.
Celeste je odgrizla komad senviča, i napola sažvakala, prije nego je odgovorila. „Izgleda da su se Evan i Michael zakačili oko mobitela.“ Zastala je da proguta. „Navodno je Michael uzeo njegov mobitel. Evan ga je tražio natrag, ovaj nije dao. Kako kod na kraju su završili vrijeđanjem na šta je Evan burno reagovao.“ Počešala se po glavi. „Mislim da je to to.“
„Nakon sve one trke očekivala sam barem da će to biti zbog djevojke“, prokometarisala sam i prstom pokazala prema klupi u hladu. Požurile smo, no nekoliko prvačića je zauzelo prije nego smo sjeli.
„Ako ne ustane prijavit ćemo vas istog trenutka. Ne smijete sjediti na toj klupi!“ Celeste je rekla, stavljajući ruke na kukove.
Dječak ju je pogledao i frknuo. „Mali, diži svoje dupe!“ Celeste je nastavila.
Djevojčica koja je sjedila sa dječakom ga je uzela ispod ruke i odvukla. „Mala je upravu. Možete otići i iza škole i uživajte!“ Viknula je iza njih Celeste, na šta se djevojčica okrenula i isplazila joj jezik.
„Uglavnom, nešto se zanimljivo desilo na njemačkom?“ Upitala je Lillian sjedajući na klupu uz glasan uzdah.
Celeste je slegnula ramenima. „Ne previše, osim što sada učimo prošlo vrijeme. Trn u oku ako mene pitaš“,
Još nekoliko minuta su nastavile pričati, ali je to uskoro bilo preknuto Celestinim ushićenim usklikom. „Nemoj se okretati, ali Evan gleda u tebe“, prošaputala je. Lillian je zbunjeno pogledala, no ipak se okrenula i pogledala Evana.
Njegove oči nisu više bile crne, nego plave, ako je mogla primjetiti. Podigla je obrvu u njegovom pravcu, na šta se on samo nacerio i nastavio pričati sa svojim prijateljem.
„Što je to bilo?“ Uzdahnula je Lillian, vraćajući pogled na Celeste.
„Možda mu se sviđaš“
Frknula je. „Da, naravno.“ I zastresla glavom.
Još nekoliko dana je prošlo prije nego je Lillian saznala šta je Evan zapravo želio.
Bio je to petak, posljednji dan škole, a Celeste je taj dan završila ranije. Lillian je shvatila da joj se ta djevojka počinje sviđati, iako joj je na početku išla na živce. I barem je sa njom imala s kim ići kući.
Prebacila je torbu preko ramena, spustila glavu i krenula prema izlazu, kada je udarila u nekog. Podigla je glavu, no izvinjenje je zamrlo na njenim usnama kada je shvatila da je to bio Evan.
„Izvini“, napokon je rekla. Ispravila je majicu i ponovo krenula prema izlazu, no Evan ju je zgrabio za ruku.
„Hvala za neki dan“, rekao je. Osjetila da su mu ruke jako tople.
„Koliko znam, nisam ništa uradila“, odgovorila je, zbunjeno, pitajući se na što je tačno mislio.
„I više nego što si svjesna“, tajanstveno je odgovrio. Ponovo je krenula prema vratima.
Ipak kažu treća sreća.
--------------------