Prvi prijatelji u vrtičkim i predškolskim danima ostaju u sjećanju za cijeli život!
Tako su i meni ostali.
Bili smo klinci iz naselja, približno iz jedne zgrade sa dva ulaza.
Igra, veselje, smijeh, svađe, ali uvijek prijatelji i uvijek skupa.
U ono doba kompjuteri nisu bili IN, i bilo je bolje nego danas.
Mi djevojčice sa barbikama, koja je bolja, čija je ljepša..., gumi-gumi, sjećate se toga?, koja bolje igra, koja može više preskočiti..., ee došle role u modu, one stare sa četiri kotačiča i tenesicama, koji je to hit bio, naravno tko je to mogao priuštiti svojoj djeci.
Kako smo učile jedna drugu voziti bicikl, joj to je bio smijeh!
A lopta tek, ne nije nam bila strana. Graničara kada smo igrali, to je trajalo i trajalo.
Lopova i pandura po cijelom naselju, skupila se škvadra iz drugih zgrada. Pa smo se znali zavuči u tuđe dvorište i krasti trešnje sa stabla. Joj, to su bile igre bez granica.
Eh, nažalost, onda je došao rat, i svi su pobjegli...
Tako je nas ostala mala grupica koja se rasporedila na još par grupica.
Tako smo i odrasli, bez veze.
Vidite ja već neko vrijeme tražim jednu prijateljicu koja je otišla za Bosnu, imala je sestru.
Znate kaj je još novoga?
NAŠLA SAM JE JUČER!!! :-)))))))))
Post je objavljen 26.08.2009. u 08:13 sati.