Žohar izvrnut na leđa, na betonskoj zemlji, izležava se kraj podrumskih vrata, danima već lješkari.
Na zgradi muzeja koji neće biti, primijetih, dvije inoks isprepletene toboganske cijevi protupožarno povezuju prozore sa zemljom. Riskantan arhitekturalni potez: dijete u meni prvom bi prilikom poteglo po alarmu samo da dobije priliku da se spusti niza. Lije li pritom i voda kroz, radi ugodnije klizbe? Je li to water slide?
Noć sve ranije, zimski pada.
Dva mladića lome letvice kraj roštiljne rešetke. Društvance za stolom, kliberi se u noći. Miriše palež. Dovoljno za zazubice.
Prošišava pored mene čiča na biciklu, s Ajpodom u ušima. Deset metara niže iz nekog se razloga sudara s drugim biciklom. Štropot. Glave se okreću - sudari bicikala su zanimljivost.
Šetači u tami šire zjenice.
Bicikl polako nekako pada nadesno,
čiča skupa s Ajpodom skotrljava se u grabu.
Momci skaču s bicikala, prilaze diraju ga za pomoć.
Gospodin je echt purger, čujem po neopasno zlovoljnom siktanju: "Pustite me! Samo me pustite! Dobro sam!" namjesto kakve psovke ili prijetnje ili čega dostojanstvenijeg poput prihvaćanja ruke i dizanja. Smiješno.
Buba i dalje ima. Trude se ući u usta. Barem oči.
Vozim kroz trepavice.
Post je objavljen 25.08.2009. u 23:34 sati.