
Budimo znak Božje ljubavi
Blistaju međugorska brda na kolovoškom suncu, iz toplih valova svjetlosti izlijevaju se zrake sazdane od bjeline i teku niz utabanu zemlju što se priljubila uz bedra kamenih gromada, kojih su stopala duboko ukorijenjena u dubinu brda. Dok dječica koračaju u okrilje Majčina plašta, dok molitvama unose mir u dušu krajobraza, dok zavjetima otvaraju srca i prepuštaju se blagoslovljenom melemu Gospinih riječi, u njima jača i buja opominjuća i milozvučna glazba nebeskog glasa.
Iznova Prečista poziva na obraćenje, na iskorak kojim ćemo se odmaknuti od mudrosti svijeta, kojim ćemo dublje zakoračiti u stvarnost najradosnije vijesti, kojim ćemo se osloboditi strahova i navezanosti, kojim ćemo prozrijeti nagovore i varke oca laži. Zna Gospa da je obraćenje potrebno svima, a pogotovo dječici koja su na obraćeničkom putu, koja su zastala, uspavala se i priklonila se slatkoći samozadovoljstva i ne sluteći da su tek na početku dugoga i uskoga puta koji strminom vodi na uzvišicu vjere. Tek odricanjem od zemaljskih vrijednosti i slave, tek odmakom od zaslijepljenosti i buke, od materijalnih zahtjevnosti i duhovne oholosti, postupno ćemo se oslobađati vlasite ranjivosti koja korijen vuče od istočnoga grijeha, koja nas ispunjava nesigurnošću i navezanošću, koja nas zarobljava propadljivim i vremenitim. To je put proćišćenja na kojem se, noseći križ Gospodinov, oslobađamo nepotrebnog tereta i suobličujemo se Onome koji nas je stvorio na svoju sliku. To je put svetosti, neminovnost kojom kreće svaka duša koja se opredijelila za ljubav. Svako zastajkivanje rađa sumnju, svako nostalgično okrećanje dolini svijeta umnanožava varavu lagodnost koja nas čini mlakima i nedosljednima. Svaki pristanak na kompromis udaljava nas od jasnoće, zamagljuje vidike pa ne prepoznajemo znakove vremena u kojima se hrvaju svjetlo i tama, rugamo se dobroti i sebedarju, a uzvisujemo pohlepu i lukavstvo.

Svetost uvijek zrači dobrotom, požrtvovanošću, praštanjem i razumijevanjem, ona je okrenuta bližnjemu, potrebitima i zalutalima, ona isijava blagost i toplinu, puna je rajske svjetlosti u kojoj se umivaju i međugorska brda. Gospa nas opominje da još uvijek dovoljno ne zračimo svetošću, da riječi ne pretvaramo u djela, da misli i osjećaje ne pretačemo u ljubav, da ne svjedočimo svjetlošću kako bismo bližnjima bili znak Božje ljubavi. Zato nas ponovno poziva na molitvu koja čisti i preobražava, koja liječi i nadahnjuje, koja bistri i oplemenjuje, koja je spona s istinom i nebeskom stvarnošću i preko koje se u nas ulijevaju milosti. Potreban nam je rad na osobnom obraćenju, pročišćene oči srca i duše, rast u svetosti, prepoznavanje vlastitih grijeha i propusta, otkrivanje radosti kojom je ispunjen svjetloskok duha, ključ kojim ćemo otvoriti zdenac svjetlosti, zapečaćen poklopcem nevjere i pritisnut mrakom strahova, opkoljen maglama nepovjerenja i okovan lancima sumnje.

Gospa nam potvrđuje da je s nama, da je boli mlakost svakoga djeteta, a pogotovu onih koji upoznaše Božju ljubav i koji se, neodlučni, napola priklanjaju ponudama svijeta, kojima je obraćenički uspon postao brjeme nestrpljivosti i jednoličnosti, koji puno očekuju, a malo daju, koji puno primiše, a premalo podijeliše. Majka preklinjućim glasom poziva na bogoljublje i čovjekoljublje, opominje da ne slušamo nimfe svijeta, da ne trujemo srca lascivnošću i ispraznošću, da se okrenemo njezinu Srcu i rukama, da se stisnemo uz njezine skute jer je ona putokaz koji vodi prema vječnosti, prema radosti i ljepoti kojoj bi trebalo žudjeti svako ljudsko srce. Uči nas razlikovati prolazno i vječno, nuka nas da iza sebe ostavimo ljubav kojom smo bogato napojeni na Brdu svjetlosti. Bez sumnje, odgode i premišljanja, odazovimo se njezinu pozivu, prihvatimo srcem i dušom Kraljicu svih milina!
Post je objavljen 25.08.2009. u 20:03 sati.