*da, stvari su drukčije. zadnja obavijest za to. ^^
Dani su prolazili brzo; možda čak i prebrzo. Profesori su, po običaju, zadavali gomile zadaća iako nam je to bio prvi tjedan. S potpunom sigurnošću se moglo zaključiti da su svi, pa čak i najmarljiviji i najstrastveniji u pisanju zadaća, jedva dočekali vikend. Subota navečer prvog vikenda (a i bilo kojeg drugog, kad smo već kod toga) je bila rezervirana za tulum u Sobi Potrebe. Svi domovi, sa iznimkom od Slytherina koji su bili 'isuviše čistokrvni za ovaj tulum mješanaca', su bili na tom tulumu i zabavljali se bez obzira je li netko Hufflepuff ili Ravenclaw. Bilo bi i podosta pića poput plamenviskija ili obične bezjačke pive zbog čega je bilo očito da ih se dosta napilo te pozaspalo po kaučima. Na kraju krajeva, nije bilo niti bitno - sljedeći dan je bila nedjelja. Spavanje do podneva i onda ručak, dok su svi bili mamurni. A oni koji su ostali trijezni se također nisu bitno razlikovali zbog kroničnog nedostatka sna. I tako tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Sve do lipnja, kad bi svi 'zagrijali stolice' da uspijemo proći na završnim ispitima.
Društvena prostorija je u subotu ujutro bila ispunjena učenicima, iako je vani bio sunčan dan - pogodan za metloboj. Dakako, kvalifikacije nisu mogle biti već prvog tjedna. Po onome što nam je Oliver Wood, sadašnji kapetan metlobojske ekipe Gryffindora, rekao - bile su zakazane za sljedeći petak popodne. Sva mjesta su bila zauzeta ali su se kvalifikacije svejedno morale održati. Naravno, svi smo kolutali očima zbog toga (čak i ja, koja nisam imala veze s metlobojem - osim toga što sam bodrila Gryffindore i svoje prijatelje s tribina) ali je Wood čvrsto odlučio da će biti tako. Nitko nije imao pojma zašto je on, kao netko mlađi od nas, mogao biti kapetan. Ipak - Dumbledore je rekao kako su ostali igrači prelijeni za to ("Istina, istina", javio se Harper) te je najbolje da Woodu pripadne ta 'čast'. Svi su vrlo brzo odustali od želje za kapetanstvom te se posvetili eksplozivnom puc-pucu ili hrakometu, što su smatrali mnogo zabavnijim. Treninzi su, baš kao i uvijek, bili često (možda i prečesto; Wood je doista bio revan u obavljanju svoje kapetanske zadaće) te nije bila rijetkost da su Edith, Harper i Lianne došli potpuno smoždeni te se svalili u fotelje, zaspavši isti tren. A mi drugi, "sretnici", bismo se posvetili pisanju zadaća predmeta koje smo izabrali na trećoj godini.
"Kad je prvi posjet Hogsmeadeu?" Edith nam je dobacila, motajući se oko oglasne ploče. "Hrakometni tim prima članove", "Metlobojske kvalifikacije" i "Prodaja Nimbusa 1500" su bili samo neki od mnogobrojnih oglasa, svih odreda beskorisnih.
"Ne znam. Za tri tjedna?" ponudila sam joj mrmljajući - još sam jela kroasan ukraden iz kuhinje. Nikome se nije dalo ustajati tako rano za doručak preko vikenda, a vilenjaci su stvarno bili uslužni. Činilo se kao da im je drago što mogu toliko raditi. A u Hogwartsu je, vjerujte, bilo i previše posla.
"Pff!" prezrivo je otpuhnula i onda se svalila na kauč pored moje fotelje. "A kako bih ja trebala u Medičarnicu i sve to? I u Zonkov dućan psina? Mdaj, pa nisu normalni!"
Nasmiješila sam se te progutala i zadnji komadić, ispunjen čokoladom.
"Postoje tajni prolazi, Ed."
Podignula je pogled te me zainteresirano promotrila. Kimnula sam glavom i ustala iz fotelje, otresajući mrvice na crvenkasti tepih. Tek mi je tada palo na pamet kako trebamo pića za večeras, za tulum na koji me Lianne upozorila danima prije, a na koji sam ja u potpunosti zaboravila.
"Da, pa... Onda idemo."
Pružila sam joj ruku kako bi se lakše digla s kauča te potrčala prema portretu Debele Dame. Snažno sam ga odgurnula, time se osvećujući za svaki put kad me nije htjela pustiti jer sam došla u tri ujutro.
Iskradanje u Hogsmeade je bilo riskantno. Dakako, s Filchom se već moglo nekako izaći na kraj, skriti se od njega, ali njegova mačka s kojom je imao suludo bolesni odnos je bila nešto gora. Obdarena osjetilom njuha (pa čak i ako je imala trideset godina, što je bilo previše za mačke) - bila je veliki problem za sve koji su markirali, iskradali se ili u bilo čemu kršili školske propise. Dakle, nije bilo potrebno za zaključiti da smo se Edith i ja svako malo ogledavale iza sebe, u nadi da nas ne čeka Filch sa svojim jezivim osmijehom i gospom Norris pod naramkom. Odahnule smo tek kad smo stupile u Hogsmeade, gdje se također moralo paziti na učitelje. McGonagallica i Flitwick su često bili na kavi u Tri metle, što je bilo potpuno nebitno za nas. I ovako nismo kanile na kavu, samo po najnužnije stvari poput plamenviskija, smrdobombica i slatkiša svih vrsta iz Medičarnice. Ipak, postojala je velika mogućnost da nas vide i oduzmu našem domu pedesetak bodova. Možda bi nas čak isključili iz škole, u najgorem slučaju.
"Onda, gdje ćemo prvo?" upitala sam ju, zaustavljajući se ispred putokaza koji je pokazivao gdje je koji dućan. "Medičarnica, možda?"
Kimnula je glavom te se uputila lijevo, zastajkujući samo kako bi me pričekala. Nisam imala kondicije, i hodanje do Hogsmeada je bilo naporno za mene. Naravno, ona se na to samo nasmijala - bila je u savršenoj formi zbog metloboja.
Kad smo napokon došle do Medičarnice, uzdahnula sam te provjerila koliko imam novaca. Za sada je to bilo zadnjih dvadeset galeona; još nisam dobila odgovor na pismo koje sam poslala u ponedjeljak. Nisam se živcirala, vjerojatno nisu imali vremena. Odgovor bi uglavnom došao za vikend, dakle - bilo je samo pitanje vremena hoće li stići u subotu ili nedjelju. A po svemu sudeći, bilo je vjerojatnije da će stići u nedjelju.
"Ah, ostani ovdje", zakolutala je očima i uzela pet galeona. "Odmah se vraćam."
"Od svega po jedno!" doviknula sam za njom i onda se svalila na klupicu, izdišući. Bilo je prohladno, ali ne i za jaknu. Zadovoljila sam se s zelenom majicom dugih rukava, trapericama i starkama. Stalno sam navlačila rukave u nadi da će me to zgrijati, ali nije bilo šanse. Jednostavno sam se pomirila time da ću morati obući nešto deblje - jaknu sam odgađala što sam više mogla.
"Hej."
Trznula sam se i okrenula iza sebe, znajući da Edith nije mogla već biti gotova. Moje razmišljanje se pokazalo točnim kad sam ispred sebe vidjela Michaela, sa onim tipičnim samodopadnim (slytherinskim) smiješkom.
"Oh, bok."
Nasmijao se i zaobišao stup te sjeo na klupu pored mene. Iz džepa je izvadio cigarete i zeleni Zippo. Dakako, pušio je, a to ga je učinilo još malo savršenijim.
"Što pušiš? Oh, Black Devil. Daj mi jednu", ispružila sam dlan na što se samo nasmijao i zatvorio kutiju cigareta, vraćajući ju u džep. Zbunjeno sam ga gledala, povlačeći dlan u džep. Obraze mi je oblivalo rumenilo - nisam bila naviknuta na bilo kakvo odbijanje.
"To nije zdravo, mala."
"Hvala, pametni. Misliš da to ne znam?"
Zapalio je cigaretu i uvukao dim, spremajući Zippo u džep. Okrenuo se prema meni, naslanjajući ruku s cigaretom na naslon klupe. Uvukao je još jedan dim, cijelo vrijeme ne skidajući pogled s mene. Uzvraćala sam mu pogled.
"Onda, jesi li večeras na tulumu?" upitao je nakon dvije minute zurenja. Mogla sam se kladiti da sam bila potpuno crvena, što je bilo još očitije s obzirom da moju bijelu put.
"Da", kratko sam odgovorila nakon čega je Edith izašla iz Medičarnice i stala ukopana, naizmjence gledajući u mene pa onda u Michaela. Nasmijala sam se i onda ustala, pridružujući joj se. Kratko sam mu mahnula te se uputila s Edith u suprotnom smjeru - glava joj je već bila nagnuta prema mojoj, bila je spremna čuti svaki detalj našeg razgovora.
*
Bilo je deset sati kad je Desiree napokon rekla da je spremna. Dakako, za nju nije bilo dostatno da se obuče normalno, s možda malo šminke. Ne. Ona je apsolutno morala zabljesnuti i biti u svojem najsavršenijem izdanju. Ove godine je bila savršenija nego prije, za što sam krivila Flinta s kojim je večeras očito planirala nešto više od razgovora. Nisam ju mogla kriviti, iako je bio Slytherin. I sama sam pala na šarm jednog arogantnog, netipičnog (istina je bila da je bio najtipičniji Slytherin ali sam se, ne bi li mi bilo lakše, uvjeravala u suprotno) Slytherina. Nipošto ju nisam krivila, već sam joj udijelila kompliment, najednom se osjećajući tako malenom u svojoj odjeći koja sada nije bila niti 's' od seksi. Osmijehnula sam joj se te otvorila vrata spavaonice, izlazeći prva. Ona je, dakako, izašla zadnja, još se jednom ogledavajući u ogledalu.
"Osjećam se ništavno pored tebe", nasmiješila sam joj se. Lianne i Edith su prošle ispred nas, njih dvije su bile puno opuštenije.
"Beatrice, ljubavi, govoriš apsolutne gluposti. Pa prelijepa si! Dakako, možda da si obukla minicu..." stala me proučavati, s duboko zamišljenim izrazom lica. Odmahnula sam rukom, govoreći joj da se pusti toga. Nespretno sam zakoračila na prvu stepenicu - umalo iskrivivši gležanj. Zastala sam, iznenađena Johnsonicinim izgledom. Dakako, ona je bila treća godina ali se nije moglo poreći da je netipično lijepa, barem večeras. Da... Svi (pa, gotovo svi) smo bili u najboljem izdanju. Svaka djevojka se ogledavala kad bismo prošli pored nečega što je imalo odsjaj. Da, svi smo išli kao velika grupica. Prvaši i drugaši uglavnom nisu išli - bili su premladi za takve stvari. Neki su pokazivali želju, a neki su tvrdili kako će im biti puno bolje ako sami ostanu u Društvenoj i naprave tulum za sebe. Redovno sam se smijala na to, nerijetko zaboravljajući kako je meni bilo.
"Ooo! Gryffindori su donijeli pića!" Hufflepuff kraj ulaza se nacerio i privio Georgea u onaj tipični muški zagrljaj. Fred mu je predao plamenviskije koje smo Edith i ja kupile nekoliko sati ranije, te prošao unutra. Činilo se kao da je zabava samo za odabrane, iako su svi mogli doći.
"Ej, Mark..." Dee mu se nasmiješila i okrznula se o njega. Nastavio ju je slijediti pogledom, čak i kad smo krenule tražiti mjesta. Ostavila me kod kauča jer joj je Flint prišao. Ja sam čekala Michaela kojem do sada nije bilo ni traga ni glasa, što je bilo čudno s obzirom da je cijela njegova ekipa bila ovdje. Svako malo bi mi se učinilo da ga vidim u gomili, ali je to bio samo neki Ravenclaw sa sedme godine ili Hufflepuff sa pete. Nakon nekog vremena sam potpuno izgubila nadu te prihvatila Harperov poziv za ples. Desiree i Flint su se očito negdje povukli; nije ih bilo na improviziranom podiju - a nisu bili ni na kaučima. Ubrzo sam odagnala misli o njoj i Flintu, baš kao i Michaelu te se posvetila plesu na glazbu sa snažnim beatovima koji su skoro potresali cijelu sobu. Činilo se da Harper uživa, osim što je cijelo vrijeme promatrao Hufflepufficu s pete godine - njegovu tihu patnju. Stotinu puta bismo ga uvjeravali da ima šanse, da djevojke vole starije dečke, ali niti jednom nije poslušao. Čudo.
"Ah, daj, odi više do nje", zakolutala sam očima i onda ga zaustavila. Još sam se jednom proderala kad je promrmljao nešto što je ličilo na ispriku. Okrenula sam se te pošla prema kaučima i sjedalima koja su sad bila skroz popunjena parovima koji se ljube. Neki su već bili pijani, iako je prošlo tek nekoliko sati (dva ili tri, tek je prošla ponoć). Lianne je stajala u kutu i pričala s Aidanom, nije slutilo na dobro. U prolazu se samo nasmijala i zaželjela mi sreću, iako se činilo da će njoj i Aidanu - obojima mrtvima pijanima - više trebati.
"Nema mjesta?" začula sam glas iza sebe. Isti tren sam shvatila, možda s malo previše oduševljenja, da je to Michael. Kimnula sam glavom na što me povukao u svoje krilo. Ruke su mi automatski našle njegov vrat te se obavile oko istog. Približio je svoju glavu.
"Kako bi bilo da se napijemo?" šapnuo je. Vragolasto sam se nasmiješila.
"Odemo odavde i-"
Nisam mu dopustila da završi. Ustala sam iz njegova krila, povlačeći ga za ruku. Prizvao je punu bocu plamenviskija i pošao za mnom dok su mu koraci polako prerastali u trk. Odškrinula sam vrata, provjeravajući ima li profesora koji patroliraju hodnicima. Umjesto njih sam samo vidjela Lianne i Aidana u nezgodnoj pozi, baš kao i par četvrtaša iz Ravenclawa koji su se, čini se, ugledali na Lianne i Aidana. Začula sam kako se Michael smije iza mene, ali nisam ništa rekla. Zaglavinjala sam prema najbližoj klupici koja je bila zaklonjena stupom, te sjela ondje. Michael je sjeo kraj mene, ubrzo se premještajući u takvu pozu da sam ja sad potpuno bila na njemu. Privukao me k sebi, pritišćući me čvrsto uz svoje mišićavo tijelo. Ruke su mi prešle preko njegovog trbuha, sve do njegovih hlača koje sam voljno otkopčala. Učinio je isto s mojim trapericama. Možda sam ipak trebala obući minicu, Dee je imala pravo. Nismo imali vremena za nešto duže, za nešto u čemu ćemo obadvoje puno više uživati. Okrenuo se, sad sam ja bila ispod njega. Zarila sam nokte u njegovu majicu, uzdišući, privijajući ga bliže uz sebe. Bilo mi je teško podignuti svoje nokte od njegova mesa, bila sam sigurna da ga je užasno boljelo - čak i ako je bio zaokupljen drugim stvarima. Kao da je to bilo jedino što me dijelilo od savršenstva, kao da će mi promaknuti osjećaj koji slijedi ako samo na tren ispustim dah ili njega. I na kraju je sve bilo isto - savršenstvo se nije dogodilo. Ne, osjećaj za kojim sam tako prokleto žudila - orgazam - se nije pojavio. Ispustila sam uzdah i nevoljko navukla hlače.
"Cigaretu?" ponudio mi je, istovremeno paleći svoju.
"Da, daj mi", uzela sam Marlboro iz njegove ruke te zapalila vlastitim Zippoom. Nagnula sam se unatrag, leđa su mi pronašla naslon klupice, istovremeno podižući noge na sam rub. Jebiga. Smučilo mi se od pomisli da je ovo razočaranje bilo nešto što sam čekala danima.
Post je objavljen 30.08.2009. u 19:48 sati.