morala bi učiti...a samo razmišljam o proteklom tjednu...i o njemu...
cijeli dan mi je u mislima...
vrtim film iznova...smišljam nove scenarije...
mogli smo u njegovom uredu još jednom...hotelska soba nije bila dovoljna.
strah da bi njegova tajnica mogla ući, bilo je totalno adrenalinsko uzbuđenje.
nikad nisam mislila da bi me netko takav mogao privući samo zbog svog položaja, znanja...čak i fizički nije nešto, ali...pričajući o poslu...totalno me napalio.
ispočetka je bilo ugodno pričati s nekim tko me konačno razumije, tko razmišlja na isti način, tko ima slične interese. neke stvari se nisu niti trebale izgovoriti - podrazumijevale su se.
isto kao što se podrazumijevao njegov dolazak u moju hotelsku sobu. večera prije toga mi je dala naslućivati da bi se tako nešto moglo dogoditi; njegove oči na mom tijelu, suptilni pogledi i komentari koje mi je upućivao...mislim da se nikad nisam toliko napalila na priču o poslu.
kad se pojavio na vratima moje sobe, šutke sam ga pustila da uđe. bez riječi mi se približio i napravio baš ništa. njegova blizina bila je dovoljna da počnem ubrzano disati. gledala sam ga u oči, usta, željela osjetiti njegov dodir na svom tijelu. ali kao i sve do tad, igrao se. znala sam da ne smijem napraviti prvi korak. prsten na njegovoj ruci netragom je nestao iako je za večerom bio tamo.
progovorio je prvi da lijepo mirišim...i tada je sve krenulo...nismo puno spavali te noći. nikakva pitanja o osobnom životu bilo njegovom bilo mom nisu započeta. nisam ga pitala to će mu žena reći ako ne dođe kući. ali vjerovala sam da je takav čovjek osigurao alibi za svoj zločin.
i naravno da smo jako dobro znali da je to sada i nikada više. barem sam ja znala.
slijedeći dan smo kolega i ja imali sastanak u njegovom uredu.
ušla sam i pružila mu ruku u znak pozdrava. bilo mi je nelagodno ponašati se službeno, no smješak u kutu njegovih usana pokazivao mi je da to stvarno nije potrebno.
ohrabrila sam se kad je sjeo meni nasuprot i gledao me u oči. Uz par stanki pričao je profesionalno o temi sastanka. impresionirao me svojom stručnošću, rješavanjem problema, izlaženjem mi u susret. brzo i efikasno je prošlo vrijeme sastanka, kolega i ja smo se pozdravili s njim kao sa starim poslovnim partnerom, te sam se ja i oprostila - do viđenja za mjesec dana.
Otišli smo iz njegovog ureda, no na kraju hodnika tajnica nas je zaustavila i zamolila da se vratim u ured jer mi je nešto zaboravio dati. Kolega je bio zamoljen da pričeka u autu. znala sam što želi.
ušla sam u ured, pretvarajući se da sam izneneđena što je nešto zaboravio. poslao je tajnicu da ode kopirati hrpu papira, zatvorio vrata i primakao me k sebi. poljubio me je tako da sam ostala bez daha. onaj poljubac koji govori više od riječi. onaj poljubac nakon kojeg nemam snage pogledat mu u oči.
činjenica da se ljubimo u njegovom uredu, odvojeni samo vratima od nekog tko bi nas mogao vidjeti, činjenica da se prsten magično vratio na njegovu ruku, u meni je izazvala navalu adrenalina.
zabranjeno voće, zabranjene aktivnosti, u poslovnom prostoru...
željela sam ga više od svega, no sama činjenica da se nešto nastavilo od prošle noći što se nije smjelo...zaustavilo me.
želio je da mu se javljam - odbacila sam rezolutno takav prijedlog. nisam željela biti uhvaćena u svom zločinu niti sam njemu željela donjeti probleme.
izašla sam iz ureda klecajućih koljena...tresla sam se u sebi...
i zato danas umjesto da učim ili provodim vrijeme sa svojim dečkom, ja mislim na njega.
dečka sam otpilila s izgovorom učenja
učenje sam otpilila jer mislim na njega
što on radi?
da li provodi vrijeme kao ja....da li mašta o našem slijedećem susretu? i kakav će on biti?
Post je objavljen 23.08.2009. u 20:36 sati.