Vožnja javnim prijevozom u kojoj te nitko ne opali laktom u rebra, nagazi na nogu ili ti ne počupa bar malo kose i nije neka vožnja. Ne smijemo zaboraviti ni starije gospođe koje ti dahću za vratom u nadi da ćeš im se ustati, a kad vide prazno mjesto na drugi kraj tramvaja jure brzinom koje se nebi posramio ni bolji atletičar... I ne dao dragi Bog da ti se netko ispriča u svom tom naguravanju, kao što bi se dogodilo u Irskoj; ne, ovdje će ti opsovati sve živo i neživo. To su radosti Hrvatskog gradskog prijevoza.
Opet sam imala jednu takvu epizodu, ali to je svakodnevnica; ono što je usljedilo je bilo, u najmanju ruku, zanimljivo.
Dolazim na stanicu i baš kao meni u inat pred nosom mi bježe 2 busa. Sljedeći dolazi za 20 minuta. Krasno. Stojim na stanici, slušam iPod, mind-am my own business, ne smetam nikome i nema nikoga da smeta meni. Dolazi žena od nekih 50 godina i starija baka, čudno me gledaju od početka [valjda je to ono što se zove generation gap], svaka stoji na svom dijelu stanice i tako mi čekamo. Odjednom se s druge strane ceste pojavljuju 2 dečka i vidiš da nisu skroz svoji. Jedan prelazi cestu. Krasno. Dolazi do mene i mumlja nešto. Ja ga ne čujem, ili ga možda samo ne želim čuti. On u jednoj ruci drži kutiju cigareta, u drugoj upaljač [upaljač, i to pun, je ključna riječ u rečenici]. on: "Djevojko, jel imaš za zapalit??", ja: "Ne", on: "Ali djevojko..", ja: "Ne!". Povlačim se na drugi dio stanice u nadi da će me vidljivo pripit lik ostaviti na miru. Ali neee; korak, dva, i evo ga opet kraj mene: "Djevojko, jel' očeš samnom i frendom pit rakiju??višnjevac?--" sad je krenulo nabrajanje svih mogućih i nemogućih alkoholnih pića. Glavom mi prolazi: '*%&#!', ali zbog dama koje samnom čekaju na stanicu ne govorim ništa takvo. Ionako su me čudno gledale od početka [to je sigurno zbog crnog eyeliner-a i crne majice, na kojoj doduše piše U2, ali čak i ako znaju da je to bend, vjerojatno im je negdje u rangu s Marylinom Mansonom], ne želim još više poticati imidž sebe kao poklonika neke vražje sekte. "Molim te, makni se!". Samo želim doći doma i ubaciti svoju pileću šniclu u frizer; zar tražim previše?! Očito da, jer je moj 'prijatelj' ponovio pitanje par puta prije nego li je odustao i otrčao preko ceste dok su auti prolazili. Došao je na drugu stranu u jednom komadu, ali nebi me začudilo da je kasnije završio na ispumpavanju želuca...
Odlučujem utopiti svoj osjećaj gađenja, a gdje drugdje nego u McDonald's-u [što mi drugo preostaje sad kad su zatvorili Subway; pa u kakvoj mi to državi živimo?!]. Nakon zdravog obroka odlazim po vruću čokoladu u ono nešto a la Starbucks, čemu nikad ne mogu zapamtiti ime. Ljudi su tamo uvijek nasmiješeni, a izvolite, hvala i molim su riječi koje se tamo začudo koriste. Kao pravog malog čokoholočara, čokolada me odmah oraspoloži. Dolazim na trg, a tamo hrpa stranaca. Sa osmjehom na licu osluškujem njihove jezike i naglaske, i par puta dolazim u napast da se priključim razgovoru. Kao pravi sanjar zamišljam dan kad će doći red na mene i moj Trip around Europe.
I da, kupila sam svoj prvi Q, i ne znam kad ću ga sljedeći put kupiti opet [dobre su novine, sviđaju mi se i sve, ali cijena je malo-jako pretjerana. Vani nije, ali mi uvijek moramo komplicirati stvari. Isplativo ili ne, o tome bi se dalo raspravljati; ja sam odlučila staviti ostali reading material na čekanje, i Q pročitati od korica do korica, da ne ispadne da sam bacila pare u vjetar... Ni sama ne vjerujem da sam dala tolike novce za nešto što je, ajmo iskreno, komad papira; ali ima o novim Arctic Monkeys-ima, bilo je jače od mene....].
Odlučujem ostaviti sve živčane bake i pijane tipove iza sebe i krećem pješke. Moj žniranac [plavi; ne žuti žniranac ;)] se tome protivi, ali ja ga ponovno vežem i krećem dalje. Predajem se negdje na pola puta, ali nema veze. Bitna je namjera. Otključavam vrata... Doma sam i šnicla ide u freezer. Napokon. Još jedan dan je iza mene.
Post je objavljen 24.08.2009. u 11:39 sati.