KOJI JE NAJVEĆI OČEV STRAH? 2/3
Znao je, pričala mi je majka, pokoji put i nazvati me sinom, ali samo onda kada me nije bilo u prisutnosti. Dolazio bi sa nekih proslava i onako u polupijanom ili nacvrcanom stanju, nakon silnih priča o meni, ljudi sa kojima je slavio, koji su me hvalili i dizali na pijedestal muževnosti, hrabrosti i poštenosti, e, samo bi tada znao doći doma i govoriti, u onom već spominjanom pijanom stanju:“Gdje je moj sin?“
Mislim da se bojao pederluka, pa je zato valjda njegovo ponašanje prema meni bilo takvo kakvo je bilo. Nažalost, sada je kasno za neke nježnosti, jer je vrijeme kada je za tim bilo potrebe, davno prošlo. Moram reći da mi je otac također iznimno inteligentan, pa ne mogu sa sigurnošću reći da je cijeli njegov odgoj, mene kao muškarca bio slučajan. Nije, po meni, tu bilo bitno samo to da ja ne postanem peder, već mi se čini da je vjerojatno mislio da bi sa nekom većom dozom nježnosti ili čak i onom malom od mene stvorio mekušca, pa je valjda zato odabrao takav način odgoja. Ili nježnost u potpunosti ili bez ikakve nježnosti. Ja sam dobio ovo drugo i to u izobilju.
Sad sam se sjetio vica kada je Mujo razgovarao sa Hasom. Dođe Haso Muji i kaže mu da je on gay. Gleda ga Mujo u čudu.
„Imaš li ti Haso Ferari?“
„Šta me pitaš kad znaš da nemam.“
„Aaaa, imaš li kuću na moru?“
„Nemam!“:zbunjeno mu odgovara Haso.
„Aaaa, imaš li možda maloga psića?“
„Pa, znaš da nemam čovjeće!“:uzrujano će Haso.
„Eee, moj Haso, ti onda nisi nikakav gay, ti si obična pederčina.“
Eto, tako su u tadašnje vrijeme kod nas postojali samo pederi i pederčine. Ja nisam upoznao niti jednoga, mislim na homića, a pedera i pederčina koliko hoćeš. I u to je vrijeme mome ocu, to sa tim pederisanjem izazivalo najveći strah, kao vjerojatno i svim očevima. Sada se u šali priča, kao najgora kletva koju možeš izgovoriti jednom ocu je, „dao bog da ti sin doveo svoga dečka u kuću.“ Mislim da ni meni, sada u dvadeset i prvom stoljeću, kada su sve teme seksualnosti obrađene do u tančine i objašnjene sa psihološke strane i da niti jedna tema više nije tabu, po mome poimanju, ne bi bilo svejedno da mi sin postane peder, bez obzira što imamo svakojakih životinja na ovome svijetu i sve bi takoreći trebalo biti normalno, samo da bi bilo što prihvatljivije.
Meni eto, ne bi bilo normalno da mi sin postane peder i da mi dovede svoga dečka doma, ali ne pada mi ni na kraj pameti, da mu pokazujem gole žene iz Playboja. Traume su to za jedno malo biće, koje još nije počelo ni razmišljati, a kamoli da može razumjeti svoju spolnost, o drugom spolu da i ne govorim. Niti bih ga manje volio, nego što ga volim sada, da stvarno postane homić. Šta se može. Strah od pedera je velik, a fobija još veća.
IDEMO DALJE!
Post je objavljen 23.08.2009. u 16:39 sati.