Marketing
Zviždači
Zvuk zviždaljke pamtim sa sportskih terena. To je zvuk koji označava početak, kraj, prekršaj, ali i gol.
Čitajući štampu zadnjih dana, probijam se kroz žutilo koje pokušava ublažiti taj zvuk koji čujem iz svakog naslova….
Hrvatska podsjeća na veliku, staru bačvu kojoj su popustili obruči i pušta na sve strane. U sve jačim mlazovima cure afere iz poduzeća u državnom vlasništvu.
Mene ne iznenađuju sve te priče koje čitam… neke od njih su mi davno šaptom ispričane, a neke me naprosto nisu iznenadile. Ono što šutljivo pratim u zadnje vrijeme su reakcije „malih“ ljudi na iste. Razgovaram s ljudima, čitam komentare ispod tekstova na raznim portalima i najveća iznenađenja doživljavam upravo u nekim reakcijama.
Zviždanje koje čujemo ne znači da se Hrvatska pretvorila u sportski teren…to je zviždanje hrabrih pojedinaca koji zvižde iz raznih motiva.
Zviždanje je reagiranje na nedolično ponašanje… kršenje zakona i pravila ili čin izravne prijetnje javnom interesu, kao što su prijevare, kršenje zdravstvenih i sigurnosnih pravila te korupcija.
Ponekad su u pitanju nečiji unutarstranački sukobi, unutarstranačke prijevare i osvete….ali zviždanje je ispit moralnih vrijednosti čovjeka… pa je upravo zviždanje iz moralnih razloga ono čemu se najviše divim… pogotovo kada to ljudi rade hrabro, sa stilom, neustrašivo….iz dubokog uvjerenja…. po pravilima, u skladu sa svojim statusom i ovlastima.
Zašto spominjem status i ovlasti?
Nije svejedno tko, kada i zašto zviždi. Svjedoci smo da su mnogi „mali“ zviždači gadno stradali jer su se usudili ispustiti zvuk u pogrešnom trenutku i na pogrešan način…. a nisu bolje prolazili ni oni koji su pazili na način.
Uvjerena sam da ne postoji čovjek u našoj zemlji koji nije imao razloga zazviždati i duboko razumijem razloge zašto taj zvuk do sada nije bio jači.
Na blogu kod CBK-a sudjelovala sam u raspravi o Ankici Lepej i tamo sam iznijela svoje duboko uvjerenje da je žena odabrala pogrešan način zviždanja. I danas tako mislim.
Smatram da službenici njenog statusa, ne bi smjeli iznositi u javnost informacije o svojim strankama, potrošačima i korisnicima usluga…. bez obzira o čemu i o kome se radilo u nekoj ružnoj priči.
Službenici koji rade u bankama, poštama, elektri i na mjestima u državnoj upravi, raspolažu raznim informacijama o ljudima i nije profesionalno te podatke iznositi medijima.
Jednom je u nekom žutom članku objavljeno koliko su poznate osobe s estrade dužne za struju. Taj tekst me strašno naljutio…. i uopće mi ne bi bilo žao da je pronađen izvor informacija i da je dobio otkaz.
Svi se mi u svom radnom vijeku srećemo s mnogim nepravilnostima i kršenjima pravila… imamo razloga zviždati dok nam se osuši zviždaljka…. no reagiramo različito… neki šute, neke cvile, neki se ljute, neki upozoravaju nadređene.
I sama sam jednom zviždala. Kolegica i ja otkrile smo veliki razlog za zvižduk. Radilo se o kršenju zakona, o narušavanju ugleda poduzeća, o prijetnji javnom interesu. Bilo je to ponašanje kažnjivo po zakonu, nemoralno i ružno. Bez imalo dvojbe, bez ikakvih kalkuliranja i promišljanja prijavile smo činjenice – potkrijepljene dokazima nadređenima i odgovornima u poduzeću. Rezultati tog zviždanja bili su narušeni međuljudski odnosi u našoj radnoj sredini, mobing nad nama koje smo se usudile zazviždati i nepromijenjen status i ovlasti osobe koja je kršila zakon i narušavala ugled poduzeća. Kažnjivo djelo se nakon nekog vremena ponovilo… i opet se nije desilo ništa. Sada očito teče vrijeme do neke nove bljuvotine… nakon koje će se svi opet čuditi… kako je to moguće! Desilo se ipak nešto dobro… Ja sam otišla… na neke nove „sportske terene“… ne njihovom, nego svojom voljom.
O spomenutom događaju razgovarala sam s nadređenima stepenicu, po stepenicu…. Neki su se pravili mutavi, neki su me čak pokušavali uvjeriti da je to normalno… da je to eto… hrvatska stvarnost, a prva stepenica iznad mene mi je pri odlasku, ružno se cereći rekla: „Ne možeš mi ništa! Nastupila je zastara!“ he,he,he…. jadno stvorenje! Kao prvo nije nastupila zastara jer se ponašanje ponovilo i stalno se ponavlja…. Ali ona jadna nije ni skužila da sam ja svoje odradila. Događaj sam prijavila onima koji su odgovorni… i samim tim sam odredila svoju poziciju u toj priči. Nije na meni da tražim pomoć državnih organa, nije na meni da ih razvlačim po novinama. Bljutava ljaga i rana od nemorala ostaju na osobi koja je djelo počinila i na svima onima koji su ga zataškali! Jedino što im od srca želim je da se upravo toga sjete jednog dana kada budu odlazili s ovog svijeta… i kad ih bude boljelo….a savjest im poput žara ispisivala njihove nemorale na dnevniku života koji ostavljaju. Njihov boravak s vlastitim zatrovanim dušama je njihova najveća kazna. Ja sam učinila jedino što sam mogla…. Otišla sam iz ekipe s kojom više nisam mogla igrati… iz moralnih razloga…. baš kao što sam napustila i svoj rukometni klub u prošlosti – iz sličnih razloga. Ono što mi nitko ne može oduzeti, to je pravo izbora ekipe s kojom želim igrati svoje životne utakmice!
Jedino što boli… je činjenica da uvijek odlazim zbog nemoralne manjine…. a iza sebe ostavljam i ljude koje volim… koji i dalje ostaju žrtve te pokvarene manjine.
Eto… odlutala sam u neke nelijepe uspomene…. u neka davna zviždanja….
Jučer sam pročitala da zviždače iz jednog državnog poduzeća nazivaju „cinkarošima“… u komentarima čitam ljude koji smatraju da se tim zviždanjem narušava ugled poduzeća i da ono svim zaposlenima narušava ugled. Čitam… i ne mogu vjerovati.
Pa ne može moj ugled narušiti netko tko čini kriminalne radnje, kao ni onaj koji o njima glasno govori. Mogu ga narušiti samo sama… ako se ja tako ponašam i ako takvo ponašanje podržavam. Tako je sa svima nama.
Kako to… da sada, te ljude koji se osjećaju osramoćenima ne brine glavna tema zviždanja, i da upravo nju ne smatraju onim što i njima nanosi sramotu, nego problem vide u onima koji su se usudili glasno izreći istine, o protuzakonitim ponašanjima progovoriti?
Jesu li problem u aferama državnih poduzeća zviždači ili protuzakonita ponašanja?
U našem narodu se kroz dugi vremenski period njeguje mentalitet zataškavanja, šuškanja i muteži…. prevelike tolerancije na nemoral.
Opoziciji je zadatak glasno zviždanje. Zviždali su pretiho!
Ovaj zvuk sada… nije više zvuk zviždanja u pogrešnom trenutku i na pogrešan način. Ovo sada ne zvižde više „mali“ koje će „pojesti mrak“ ili će ih jedan udarac cipelom ušutkati. Po sadržaju informacija svima nam je jasno da zvižde oni koji su dužni zviždati za sve nas… i nema ih malo. Bez obzira… kako će sve te priče završiti… ovaj zvižduk je od velike povijesne važnost. Nikada više… nitko od posrnulih, nemoralnih i slabih neće imati takav i taj osjećaj moći i nedodirljivosti. Nikada se više neće moći opustiti…. kao što su to mogli do sada…. jer zvižduk mogu začuti u svakom trenutku. Sviđa mi se ova atmosfera i ovaj zvuk…
Ovu temu će pročitati neki od onih kojima se zviždi, neki zviždači, čitat će je oni koji pljeskanjem udaraju ritam i podršku zviždačima, kao i oni koji bi najradje da se šuti.
Onima protiv kojih se zviždi, neću poručiti ništa…. posvetila sam im mnoge teme…. zbog njih sam ovaj blog i otvorila… oni dobro znaju što i kako mislim….
Onima koji bi najradje da se šuti, isto neću poručiti ništa…. neka uživaju u toplini močvare u kojoj su se utopili i s njom se srodili…
Onima koji pljeskanjem udaraju ritam i daju podršku zviždačima ću se cijelom svojom dušom pridružiti….
A zviždačima ću poručiti da se ponosim njima…. Oni su ono svjetlo na kraju tunela… koje je ugledao jedan čovjek. Nekima je to jureći vlak… a hrvatskom narodu je ta svjetlost spas…. to je zvijezda koja je simbol glasa savjesti, morala i težnje naroda da se ne pomiri s ponašanjima koja su nas dovela na dno močvare…
Post je objavljen 23.08.2009. u 15:51 sati.