Vjerojatno je kvaka u tome što imam iza sebe većinu toga što sam u stanju skužiti pa mi nužno svaka nova ideja bude samo uklopljivanje i povezivanje starih.
- Iz konstrukcije treba biti jasno da ono što on može skužiti dosta zaostaje za onim što je moguće skužiti.
A ideja je krenula iz nekog desetog ćoška.
NIkola Gvozden Zlatko Kalaj Srebrić jedan je od većih čudaka s kojima nikad nećete imati posla. Ne zato jer opsesivno skuplja stare knjige i čita ih. Niti zato jer obilazi knjižnice i isto čita stare knjige. A niti zato što će vam na pitanje što radi u desetak polurečenica opisati da ne radi ništa pametno te što nećete skužiti što je točno rekao. Razlog je zapravo trivijalan: on uopće ne postoji.
Ako (tako izmišljen) kaže da proučava greške, onda je već samorazotkriveno njegovo čudaštvo. Jer taj hobi sam smislio danas, kao i lik, osim imena koje je potpuno neuklopivo u ostatak ideje. I, jasno, već sam odustao od tog hobija. Likovi koje smislim redovito su ograničeniji od mene i još bih si više išao na živce da postanem jedan od njih.
Uglavnom, NGZKS se bavi tipfelerima. Prepisuje ih u bilježnicu koju naziva desetom ulaznom i koja zbilja jest deseta ulazna. Tipfelere dalje prepisuje u katalog, a kad završi s katalogom (koji je šesti po redu), slaže statistike i malo proučava gramatike. Cilj mu je za svako povijesno razdoblje našeg jezika proučiti greške na statistički značajnom uzorku i zatim sve to analizirati. Prvih desetak godina radio je tekstove od devedesete naovamo. Tad još nije planirao krenuti dalje u prošlost. Samo je bio sretan što se time nitko ne igra osim njega (što ne mora biti istina, samo ja nikad za tako nešto nisam čuo). U nekom času je primijetio da se stvari mijenjaju presporo da bi ih čekao. Zato je odlučio napraviti preliminarne zaključke o jeziku i krenuti dalje u prošlost. Ideja koja mu se razvila je da su mnoge današnje greške budući ispravan jezik. No, to je trebalo nekako potvrditi. A puta su samo dva. Jedan je da pričeka koje desetljeće i usporedi novi jezik s prijašnjim greškama. Drugi da krene skupljati stare greške i usporedi ih s današnjim jezikom. Ili još starije greške s manje starim jezikom.
Ubrzo je bilo jasno da su tipfeleri zapravo nezanimljivi. Stanja koja su postala sranja, kupci preobraženi u kurce, uhićenici u mamicama namjesto maricama, Mjesečeve hijene, solitičari, demokuracija, predjednici, sagornici, unojstva, šljačke i ine beštije mogu tek nasmijati, ali gotovo nikad ne postaju dijelom jezika. Osim dvije iznimke za koje često nije jasno jesu li tipfeleri ili nisu: izostavljeno ili ubačeno i u ije te zamjena č i ć. Njihova tipkovnična bliskost kod kraćih tekstova redovito stvara probleme i za bilo kakvo saznanje nužno je tražiti pravilnost. Jedan šečer može biti slučajan, dva su sumnjiva, a sve dalje od toga daje jasnu indikaciju (npr. nesklonost jakoj kavi). Kao i slučajevi kad autor bude neodlučan pa malo šećeri, a malo šečeri.
Puno zanimljivije bile su prave greške: pogrešno upotrebljena glagolska vremena, suvišak ili manjak točaka ili zareza, nepravilni razmaci, pomanjkanje sročnosti, deformirane riječi, dijalektalizmi, nestandardne tuđice i sve tomu srodne pojave. Neke od njih već su pomalo postajale dijelom standardnog jezika, usprkos jezičavim jezičarima što su danomice kukali po televiziji i novinama. Druge su strpljivo tražile svoje mjesto pod suncem. Neke stare greške su ga čak malo zapanjile jer je njegov jezik uključivao i njih. Ali nije zbog toga počeo drugačije govoriti i pisati. Više od stalne manije razlikovanja.
Analiza tekstova iz SFRJ je unekoliko problematična radi političkih modifikacija jezika, ali greške zapravo prekrasno indiciraju navike pisaca koji su rođeni prije promjena. Inače se vidi kako anglizmi počinju izbacivati germanizme iz igre. Kratko razdoblje endehazije obiluje tiskovinama, a micanje jednačenja suglasnika po zvučnosti zapravo je bilo poluuspješno. Mnoge riječi danas u komadu tu su u dijelovima (kao i prije). Kopanje po greškama s prve polovice stoljeća neće ga zadovoljiti. Nakon popisivanja grešaka iz literature tiskane između svjetskih ratova i uspoređivanja istih s gramatikama iz četrdesetih prelazi na razdoblje od ilirizma do kraja Austrougarske. Tu posao postaje ozbiljan jer se jezik još naveliko formira i ne može se govoriti samo o greškama jer su mnoge razlike među stilovima znakovi pojedinih jezičnih škola. Pokušaji ubacivanja ili brisanja glasovnih promjena, dodavanje novih znakova, riječi-pokušaji, riječi koje su preživjele i danas zvuče modernije nego tada, riječi koje su opstale smiješne, konstrukcije koje neodoljivo vode do njemačkih originala, ostaci kajkavice (i podsjećanje mene na to kako bih danas zajebavao vas štokavce da ne znate hrvatski, da se Gaj nije okrenuo istoku) i hrpa stvari za koje ni čuo nisam pa ih ne mogu ni spomenuti, sve to je raj za jednog skupljača greški. Ali i pakao, jer prave greške često nije moguće razlikovati od jezičnih ideja, što znači da je podjela u najmanju ruku subjektivna.
Izinijavam se potnavaocma nashek ieziga koi se ovdije mnozhebit nadiju rdi grpe lapsisa koije sam napravijo. Našrosto mi ie tnanije nedosdatno da bijeh migao poshtjeno opijesati sbe shto se digadijalo u zsdnija dva stoliječa. Oaustao sam ćak i od sintrze oniga gore s maljem egzberimentom koi ie obo ovdije. I koj sam več izvodio s nejom drugim idejm.
Sad samo želim demonstrirati fleksibilnost vaših mozgova da razumijete loše napisane tekstove te predložiti mogućnost da je sklonost pravopisu stvar navike.
Post je objavljen 22.08.2009. u 22:02 sati.