Neku sam večer ovaj tjedan s prijateljem bio na kavi blizu centra grada i pretresali smo vječnu višu uzaludnu temu o kaosu ovoga društva, o recesiji, premijerki, novom predsjedniku države. Razgovarali smo o neuništivosti komaraca i korupcije, te o podobnosti novih ravnatelja i direktora raznih Domova i trgovačkih društava u vlasništvu Grada, kao jedinice lokalne samouprave, prevrnuli smo podatak da se u ulici bana Ivana Mažuranića na dva mjesta stolovi za pušače ugostiteljskih radnji preseljeni na kolnik u doslovnom smislu te riječi. O pločniku, pješačkom prolazu, nemam riječi. U ulici još jedne velikanke naše kulture; ulici Ivane Brlić Mažuranić, jedna prpošna plavuša zanosno izloženih oblina, otvarajući novi ugostiteljski lokal zakrčila je svojom pojavom i stolovima za pušače ne samo pješački nogostup, već i parkirališna mjesta između nekadašnjih stabala za stvaranje gradskog kisika.
U ulicama znamenitih Mažuranića teško da postoje dozvole za rad s opisom takvih radnih ploha, za nevjerovati je da bi gradske vlasti dozvolile takvo poniženje sve malobrijnijih pješaka u svomu gradu, bez obzira što bi svaka kuna od takvoga zakupa dobro došla za dovršetak projekta skijališta na Kranjčevki, za poboljšanje rasvjete na memorijalnom gradskom parku ljudske ograničenosti, ili pak za bogatiju reklamu HDZ-a na fasadi Komiteta.
I kada smo preko crnila ove vlasti koja se bori protiv višeg životnoga standarda svoga puka, koje se uvlači pod crkvene skute i sluša njihovu praznu retoriku iz prošlih vremena, koja donosi idiotske zakone danas, da bi ih povukla sutra, koja je uspostavila novo jednoumlje desne provenijencije pljujući po radniku, kada smo izašli iz lokala i okrenuli vedrije stranice na pločniku o sutrašnjem nastupu naše Blanke Vlašić na svjetskom prvenstvu i, zamislite, nastupa Dinama s legijom stranaca u nekom drugorazrednom europskom takmičenju, doteturao je upravo s one terase od bujne plavuše, terase koja je potpuno začepila pješački promet, jedan tip i odrezao: „Razlaz“ !? Mladić neuredne frizure i zapuštene rijetke brade vratio se preko ceste natrag na terasu. Prijatelj i ja smo se pogledali, nepoznavajući mladića mislili smo da je malo zalutao i nastavili pričati. No, za dvije-tri minute mladić se vrati i autoritativno reče: „Jesam li ja rekao razlaz!“
- Pa kome ti to govoriš, čovječe? - gotovo u glas zapitasmo.
- Tebi, i tebi stari, - reče ovaj.
- A što ti mi smetamo kada smo na drugoj strani ulice - mi ćemo.
- Smetate mi vizuri prema Elektri – objasni, - i neću više ponavljati – pa se ponovno uputi preko na terasu.
U stanju šoka čovjek u nekoliko sekundi može evocirati pola stoljeća života i sjetiti se vremena kada je bio slobodan, bezbrižan i sretan. Kada je mogao hodati u pola noći ne samo gradom, već i predgrađem. I livadom. I šumom. Sjetio sam se kada me je moj otac, gospodin i u starom sustavu, savjetovao da kada se ukaže kakva neprilika u društvu u kojem jesi – jednostavno odstupi. Nije junački, ali je nadasve pametno i korisno, rekao mi je. Toga sam trena rekao prijatelju da se povučemo, i tako smo učinili. I on je mislio slično, i on je imao oca kojega je krasilo poštenje i ljudskost. Nešto je od očeva ostalo i u nama.
Otišao sam kući, sjeo na stubište, podupro glavu s rukama i – zaplakao. Zaplakao nad sudbinom; ne svojom, jer moja je sudbina zapečaćena, zaplakao sam nad sudbinom naredne generacije i sljedećih generacija koje uz ovakvo društveno ustrojstvo nemaju budućnost. Taj mladić, uvjetno rečeno, koji ima tridesetak godina manje od nas, produkt je sustava vrijednosti kakvoga od 1991. godine njeguje vlast i društvo. Taj čovjek, saznao sam kasnije, domaći je i radi u javnom poduzeću u Ogulinu, ima iza sebe niz incidenata s civilima i policijom i – „nitko mu ništa ne može“. Ne može do trenutka kada će takav jedan eksces prerasti u sukob s teškim posljedicama i opet će stradati nevin, a ne on. „Njemu nitko ništa ne može“.
Takvih protuha koje štiti zakon, kojih se moraju kloniti pošteni i mirni ljudi, sve je više u ovomu društvu i sve je teže disati. Zkon je zabranio pušenje u zatvorenom prostoru, birtija je sve više, a poslovni prostor preselio na ulice. Pokušajte danju ili noću prošetati gradom, a da se ne spotaknete na stol, stolicu, konobara ili pijanoga gosta. Konobarice u minici i s topićem izbjegavaju takve susrete. Nažalost.
Post je objavljen 23.08.2009. u 07:00 sati.