Proces “ozivljavanja” u pred-kristovsko doba je bila poznata praksa centara za duhovnu spoznaju (iako, prilaskom Isusovu vremenu i sve opasnija i sve rijedja) - koja je bila, vrlo grubo receno, kao “studentska obrana diplomske radnje” po zavrsetku dugih “duhovnih studija”. U ovoj drevnoj praksi u duhovnim centrima ucenik je bio polozen na mirno, izolirano mjesto na 3 i po dana u stanju duboke usnulosti. Stanje u koje se ucenik uvodio je do te mjere bilo slozeno i duboko da su ucenikovi fizicki organi, ukljucujuci i srce, radili izuzetno usporenim ritmom. Na odredjen nacin ovo stanje i jest bilo izrazito opasno po zivot ucenika. Stoga i adekvatnost Isusova korigiranja u pojasnjenju Lazarove usnulosti rijecima: Lazar je uistinu umro. Medjutim, dugotrajnom zivotnom praksom ovaj krajnji domet duhovne spoznaje biva prakticno izvodiv za spremne ucenike.
Razlog za ovakav proces je lezao u nastojanju da ucenik svlada svoj "zadnji test” i da, prolaskom kroz najvisi stupanj uvodjenja u duhovnu percepciju, razvije sposobnost DUHOVNOG VIDJENJA, te da po povratku iz ovog stanja moze svjedociti o stvarnosti duhovnog svijeta. Danasnja, cesta primjedba malovjernog svijeta: “Nitko se jos nije vratio s onog svijeta da nam moze reci kako je tamo!”, je paradigma ciji smisao dobivamo jasno prikazan u svjedocanstvu koje nam Lazar pruza kroz autorstvo evandjelja po Ivanu i knjizi Otkrivenja. Jer Lazar JEST vracen s onog svijeta i on uistinu svjedoci o Kristu o kojemu danas ZNAMO kao spasitelju ljudske evolucije.
U ovoj pred-kristovskoj DREVNOJ praksi poniranja u duhovni svijet ucitelj (ili 12 pomocnika, u zadnjim vremenima prije Isusova dolaska) je MORAO svojim bicem da bude FIZICKI PRISUTAN UZ UCENIKOVO TIJELO "podupiruci" ucenikovo sigurno bivanje u duhovnom svijetu (tj. u stanju duhovne percepcije). U procesu ovog 3-dnevnog poniranja duhovni, dusevni i etericni dio ucenikovog bica su bili odvojeni od fizickog tijela ucenika. Fizicko tijelo ucenika je u zadnjoj fazi (dio cetvrtog dana) bilo liseno etericnog djela njegova bica (koje predstavlja vitalnost tj. zivotnost). Tada se kratkotrajno odvijalo utisnuce duhovnog iskustva kroz dusevno tijelo na etericno tijelo (inace, tijelo gdje se pohranjuje pamcenje). Konacnim uciteljevim zovom “Ustani” ili “Izlazi”, ucenik je u kratkom djelicu vremena prolazio kroz zdruzivanje i impregnaciju njegovog viseslojnog bica da zakljucno povrati dnevnu svijest i sva sjecanja na iskustvo duhovne percepcije. Treba primjetiti kontrast izmedju - procesa uvodjenja (kao visednevni postupni proces) i izlaznog procesa koji traje razmjerno kratkotrajno. Analogijski predlozak za ove procese danas nalazimo u svaknocnom stanju sna, ali na pocetnickoj duhovnoj skali (za razliku od Lazarova poniranja).
U primjeru Lazarova ozivljavanja ova drevna inicijacijska praksa ima slicne elemente, ali s bitnom razlikom - NOVIM impulsom koji Krist uvodi PO PRVI PUTA u povijesti ljudskog razvoja. Ovim elementom Krist upotpunjuje i nadogradjuje staro duhovno znanje i duhovne prakse. U NOVOJ kristovskoj inicijacijskoj praksi u procesu uzlaska u duhovni svijet, Isus (kao ucitelj) NIJE MORAO vise biti FIZICKI prisutan uz tijelo ucenika vec je koristio snagu svog sveprisutnog duhovnog bica - KRISTA. Snagom Kristove prisutnosti u ovom NOVOM pristupu ucitelj nije trebao vise biti FIZICKI prisutan uz tijelo ucenika koji uzlazi u duhovni svijet kroz 3-dnevni proces mirovanja. Po prvi puta u povijesti duhovnih praksi u covjecanstvu se odvija uvod u duhovni svijet na NOVI nacin. Element VJERE, kvalitativna snaga ostvarenja, prisutna u Kristu sluzi kao odrzavatelj vitalnih zivotnih funkcija u Lazarovom fizickom tijelu. Ta suptilna nevidljiva duhovna snaga Krista vraca Lazarovo duhovno zivotno bice nazad u Lazarovo fizicko mrtvo tijelo – uvrijezenim vjernickim rijecnikom danasnjice – ta ga snaga “ozivljava”.
Duhovna inicijacija kroz koju Lazar prolazi je svojevrsni primjer PRIJELAZNE inicijacije prema novoj krscanskoj inicijaciji u duhovni svijet. Trodnevno poniranje u duhovni svijet i "ozivljavanje" ucenika kojeg je Isus ljubio je izvanredno znacajan momenat u duhovnoj evoluciji ljudi tog vremena i buduceg vremena (naseg vremena). No ipak, velicina ove novog inicijacijskog cina nije bila u samom "cudu" (u cjelovitim prevodima rijec “cudo” se i ne koristi, vec rijec "znamen" ili "znak") – velicina nije u "ozivljavanju navodnog mrtvaca", vec u tome sto je ovime obiljezena prekretnica u NACINU na koji se moze razviti VIDJENJE u Bozanske Slave.
Treba shvatiti da Isus nije “ozivljavao” godinama stare mrtvace, vec su izvjestaji ozivljavanja” vezani uz osobe koje su “ozivljene” netom nakon stanja usnulosti tj. uvodjenja u duhovnu percepciju. Trodnevnost utonulosti u duhovnu percepciju u bibilijskim izvjestajima je imala prakticno znacenje, a ne slucajno ili usputno.
Post je objavljen 22.08.2009. u 10:15 sati.