Marketing
norman mailer: američki san
ako je ovo američki san, onda...... hvala lijepa.
Stephen živi u propalom braku s Deborom, braku koji je nastao ne toliko iz novčanog interesa koliko ih socio-kultnog interesa, pošto je on u to vrijeme imao krasnu podlogu (kongresmen, ratni heroj, profesor, organi za reprodukciju) a i ona isto tako krasnu podlogu (elitno društvo, otac s deeeebelim nofčanikom, organi za reprodukciju). oni muče jedno drugo godinama, dok jednoga dana on njoj ne prelomi vrat. krc! a zatim poševi njenu služavku koja živi kat ispod nje, a u stvari joj nije samo služavka, već prije svega ljubavnica njenog oca koja ju u njegovo ime špijunira. tu počinje priča.
prvi dio romana, u kojem prevladavaju krv, seks i policija, prilično brzo prođe, no, drugi dio, u kojem se tuku grizodušje s nekim tragovima očajne potrebe za novom ljubavi, isprepleteno sa povraćanjima (ili povratcima?) u prošlost, spoznajama do kojih, po pravilu, dolazimo prekasno, zahtjeva malo veći napor da bi se zadržala koncentracija.
u svakom slučaju, veliko priznanje maileru za stil pisanja.
citati:
„Bio sam na balkonu, deset katova visoko i razgovarao sa svojim domaćinom, poslijepodnevni koktel je upravo završio, i stajali smo gledajući dolje na trg Sutton, ne govoreći o Debori – ove posljednje duge godine, o čemu se drugom i moglo govoriti? – i ja sam pitao, kao što sam se i prije često pitao, da li ovaj moj stari prijatelj, koji se tako ugodno sa mnom napio, mužjak od četrdeset i šest godina, prijazna izgleda, vitkog struka od igranja squasha u njujorškom sportskom klubu, i s huljskim pogledom, koji mu živahnije svjetluca u oku zbog malih nepoštenih makinacija na burzi (da se ne govori o ženama koje izvodi po restoranima – taj momak zna kako se živi), dakle, pitajući se je li njegova briga za mene tako istinita i iskrena, kao što je boja njegova glasa, i sada iskrenog, kao kad krupije nagovara mušterije da stavljaju žetone na stol, ili on okida moju blagoslovljenu Deboru barem pet puta godišnje, pet puta svake od ovih osam godina, sve u svemu četrdeset slavnih metaka, iza nesvjesnog zgražanja mojih leđa (nešto tako fantastično, da su se jedva suzdržavali i morali su namjerno ograničiti broj na pet puta u dvanaest mjeseci zbog tankoćutnosti, zbog pristojnosti, shvaćajući, da bi, ako ikada zaista puste uzde, sve puknulo i sve raznijelo), dakle, kao što kažem, stajao sam tu, ne znajući ja li moj Stari Prijatelj uključen u Fizičke Užitke ili je ipak odani i vjerni prijatelj, ili je možda oboje – na kraju krajeva, i ja sam imao nečiju ženu ili dvije s kojima sam izvodio tu stvar pet puta godišnje, i sladak je bio plod – nema bolje poslastice nego što je žena, koja odluči da potkači muža, jer se mjeseci mržnje pretvore u Ekspres-Slatko za prolaznog pastuha u sijenu, i ja bih osjećao klice iskrene sućuti kad bih drugi put razgovarao s njenim mužem.“
o svojoj ženi:
„Mrzio sam je sada više nego što sam je volio; moj život s njom bio je niz uspjeha poništenih brzim neuspjesima, a bio sam svjestan, bar koliko sam uopće sačuvao samopouzdanja, da je ona učinila sve što je u njenoj moći da njeguje svaki od tih gubitaka, jer je bila umjetnik i sisanju srži iz slomljene kosti, znala je iskoristiti svaku situaciju onom vještinom, koju je dijelila jedino s najvještijim uličarkama i najprofesionalnijim nasljednicama.“
o svojoj novoj ljubavi:
“Dok sam sjedio kraj nje, kao da nisam osjećao u njoj samo jednu osobu, već dvije, plavokosu mladu damu okruženu modrim sjenama, mirisom lavandule, i neobičnim sablastima, nekom prigušenom glazbom, ženu, koja ima tijelo što ga nikad neće vidjeti danje svjetlo, a zatim drugu djevojku, zdravu poput seljakinje, rođenu da se fotografira u kupaćem kostimu, energičnu, praktičnu, čistu, koja u seksu traži fizičku vježbu.“
prva rečenica:
„Upoznao sam Jacka Kennedyja u studenom, 1946.“
posljednja rečenica:
„Ali ujutro sam bio opet nešto kao zdrava razuma, stavio sam prtljagu u kola i krenuo na dugo putovanje u Guatemalu i Yucatan"
Post je objavljen 19.08.2009. u 13:37 sati.