Evo, konačno da se i ja malo javim, baš sam nekako zapustio ovaj blog. Nadam se da ne zamjerate, ipak je ljeto i vlada sezona kiselih krastavaca …Naravno, to ne vrijedi za triatlonce kojima je takmičarska sezona u punom jeku …
Vrijedi zato za mene, koji nisam odradio triatlonsku utrku još od Stubice 2007. Valjda sam se zato nekako i zaželio jedne kombinirane utrke. Obzirom, da mi je vožnja bicikla najslabija točka, aquatlon se činio kao dobar izbor. Prvenstvo Hrvatske u aquatlonu, već se tradicionalno održava u Puli, jer ga nitko drugi ne želi organizirati. Na put smo krenuli klupskim kombijem, a u Puli su nam se pridružili još neki slobodnjaci plus dvojica Baywatchera koji vole sudjelovati na ovakvim utrkama, pa nas se sakupio popriličan broj u plavim dresovima. Zapravo, cijelom Bunarinom dominirale su samo dvije boje : narančasto-crna (TK Pula) i naša plava. Ostatak triatlonske scene u Hrvata već godinama ignorira ovu utrku, vjerojatno zato što ne mogu pokazati svoje šminkerske bicikle i veći dio utrke se švercati u nečijoj zavjetrini.
Kad sam navukao novi jednodijelni triatlonski dres osjećao sam se kao hrenovka u ovitku, i to ona što puca najbolje … i ja sam mislio da ću se raspuknuti … zagrijavanje na podnevnom suncu bilo je ugodno koliko i vožnja tenkom u pustinji. Ni u vodi nije bilo puno bolje, da sam mogao, vratio bi se po stari dvodijelni dres, iako me on stisne gore i dolje pa mi ispadne trbušina u sredini, što nije nikako prizor koji bi se mogao dovesti u vezu sa triatlonom. No, nije sve u izgledu, jer kad bi netko neupućen usporedio mene, i ona dva dečka sa plaže, koji su građeni kao kombinacija Apolona i Schwarzeneggera, teško da bi se kladio na mene.
Čim je počela utrka, potpuno sam zaboravio na dres. Usredotočio sam se na plivanje, koje mi je išlo jako dobro unatoč valovima i gužvi koja je vladala do prve bove. Bilo mi se teško orjenirati, jer dišem na desnu stranu, dakle prema pučini. Držao sam se svog klupskog kolege Nenota, kojemu je pobjeda u kategoriji bila sigurna i prije starta. Čak sam mu malo i pobjegao prije izmjene, uskočio u tenisice tako brzo da ih nisam ni zategnuo kako treba, i pojurio obalom, najprije ravno, a onda uzbrdo. Ovo je dosta nezgodna situacija, jer kad tijelo izađe iz vode i oslobodi se pritiska, puls sam po sebi skače za 20-30 otkucaja, a trčanje uzbrdo neće mu pomoći da padne. Ipak, trčao sam dosta lako, i čudio sa kako me Neno još nije stigao, obzirom da je znatno bolji trkač. Mislio sam da se nešto spetljao u zoni izmjene, no kasnije mi je rekao da sam ja prejako pojurio uzbrdo. Stigao me je negdje kod oznake za prvi kilometar. Malo prije toga, jedan dečko u ironman dresu projurio je pored mene takvom brzinom, da sam se skoro zavrtio kao u crtiću. Ipak, do kraja me nitko više nije prestigao, a mi smo prestigli još dvojicu. Cijelo vrijeme trčanja Neno je bio uz mene, izvlačeći maksimum mojih mogućnosti. Odvojio se tek pri kraju, iako meni nije bilo ni na kraj pameti pokušati nešto u finišu. Na kraju sam osvojio 11. mjesto ukupno, i 3. u kategoriji. Ispred nas je bio jedan Nijemac, za kojega nismo ni znali da sudjeluje. No, na proglašenju nisam dobio ništa, jer nemam licencu za ovu godinu. OK, da ne mogu biti drugoplasirani za prvenstvo Hrvatske bez licence, to mi je jasno, ali zašto nisam dobio ništa za treće mjesto u utrci, iako sam pošteno platio veću startninu (za nelicencirane) to baš i ne razumijem ?
izvještaj i par sličica
Post je objavljen 19.08.2009. u 09:31 sati.