Još par dana nisam u to vjerovala ali tjedan dana kasnije, tjedan dana prije škole sam se uvjerila u istinitost riječi napisanih u pismu. Svi zajedno smo otišli u neku Zakutnu ulicu. Kad sam došla tamo, nisam mogla vjerovati da to postoji u Londonu. Sve mi je izgledalo nestvarno.
Prvo smo otišli u Gringotts, njihovu banku i Harry je predao ključ mog sefa. Broj 114. Rekli su da je to jedan od najstarijih sefova. Nije mi bilo jasno kako ali nisam postavljala pitanja. To nismo smjeli u sirotištu pa sam se tog pravila držala i ovdje. Kad smo tamo stigli unutra smo pronašli zlata na bacanje. Nisam vjerovala da je to sve moje. Jednostavno nisam. Kako sam mogla biti tako jadna u sirotištu a ovdje je ležalo moje blago. Moje i ničije. Nakon što sam se uštipnula i uvjerila da nije san počela sam trpati zlato u torbicu koju mi je poklonila Ginny.
Zatim sam kupila pelerine kod gospođe Malkin. Gospođa Malkin bješe ljubazna, nasmiješena i niska vještica u pelerini boje mora. Komplet knjiga za prvu godinu sam kupila u toj ulici kao i ostale potrebne stvari ali i ono najvažnije čarobni štapić. Kada smo ušli u dućan nekog Ollivandera prvo me začuđeno pogledao, a zatim rekao:
-Gospođice Potter, očekivao sam vas. Ispružite ruku kojom najčešće vladate.-
-Vladam?- upitala sam
-Mislim, jeste li dešnjak ili ljevak?- pitao me.
-Dešnjak.- rekla sam i ispružila desnu ruku.
Tada mi je on počeo mjeriti dužinu šake, razmak prstiju, dužinu nosnice, dužinu od ramena do nokta, od ramena do poda pa i od zgloba do lakta.
-O da. Imam savršen štapić za vas- rekao je pojavivši se ni od kuda a ja sam shvatila da me metar sam mjeri.
-U redu je.- rekao je i metar se sam složio na stolu
Ok. Magija definitivno postoji.
-Dakle. Brezovina. 31 cm dug. Jedno feniksovo pero, jedno pero jednoroga i jedno zmajevo srčano vlakno. Primite ga i zamahnite.- rekao je a kad sam učinila rečeno osjetila sam toplinu.
-Da. To je taj. – rekao je gledajući me sa zanimanjem
Ovo je bilo brzo. - pomislih
Platila sam ga te izašla odande. Kupila sam si i sovu svijetlo smeđe boje, s bijelim trbuhom.
Bila sam oduševljena i jedva sam čekala da krenem u tu školu. Nazvala sam je Luc. Po svojoj najboljoj prijateljici.
Tokom boravka pričali su mi o domovima. Ginny i Harry su bili u Gryffindorima, a istom se nadaju svi osim Albusa. On misli da će upast u Slytherine. Ne znam zašto.
Prema onome što sam čula, navijala sam za Slytherine i Ravenclawe
***
Večer uoči polaska nisam mogla zaspat. Budna sam dočekala jutro, nimalo izmorena.
Na kolodvor smo krenuli s Harryevim autom.
Ostala sam zapanjena kad sam vidjela kako James i Albus prolaze kroz pregradu. Učinila sam isto što i oni i dospjela na peron 9 ľ. Na velikom vlaku je zlatnim slovima pisalo Hogwarts Express a iznad na natpisu je pisalo: Hogwarts Express, polazak u 11 sati.
Ušla sam odnijeti kovčege u odjeljak. Prolazila sam uz gomilu te napokon našla prazan odjeljak na kraju vlaka. Smjestila sam tu kovčege te izašla van. Došla sam do Harrya i Ginny koji su stajali u društvu crvenokose obitelji. Jedino je žena imala bujnu, kuštravu smeđu kosu, te kćer.
-Minn. Ovo su Hermiona i Ron. Njihova kćer Rose isto kreće u Hogwarts ove godine. I ono je njihov sin Hugo.- rekla mi je Ginny
-Ron je moj brat.- rekla je
Klimnula sam i pozdravila ih.
Pogledom sam letjela po kolodvoru. Razmišljala sam o Luc. Ne bi vjerovala da joj ispričam što se dogodilo. Poslala sam joj pismo još prije godinu dana ali nije bilo odgovora.
Okrenula sam se. Šokirala sam se.
Ona ima takvu smeđu kosu koja na poseban način vuče na crnu.
Ima takvu nerazmještenu put.
Ima takav hod.
Ima takvo smijanje.
Sretno smijanje.
Ona je tu.
Nemoguće.
Okrenula se.
Moguće je.
To je ona.
Vrisnula je.
Čula sam iako mi je stajala metrima daleko.
Krenula je trčati u mojem smjeru.
Krenula sam i ja.
Došle smo svaka do pola puta.
Stale smo.
Gledale smo se.
Osjećala sam poglede moje ''obitelji'' na leđima.
Oči su joj suzile dok smo se tako gledale. Baš kao i meni.
Zagrlila sam je.
Zagrlila sam je za one odvojene dvije godine!
Grlila sam je dok mi se rijeka slijevala niz obraze.
-Samaire Janic?- pitala je, klimnula sam
-Lucy Janic?- pitala sam, klimnula je
Još jače sam je zagrlila.
-Ideš u Hogwarts?- pitala sam
-Da!! Ti?-
-Da.-
-Nevjerojatno. Nama je suđeno da budemo zajedno.- rekla je gotovo vrisnuvši
-Drago mi je.- rekla sam
-I meni.-
-E, vlak kreće za 4 minute. Idem se pozdravit pa se nađemo unutra. Ja sam u zadnjem odjeljku.- rekla sam
-Deal.- rekla je.
-Poznaš tu curu?- pitala me Ginny
-Da. Iz sirotišta.- rekla sam
-Dobro onda. Hajde požuri se. Al, Jamie i Rose su unutra. Budi dobra. U koji god dom upadneš bit će dobro. Pazi na sebe i čuvaj se.- rekla je Ginny sa smiješkom, te sa sjenom zanimanja koje se očitavalo na njenom licu
-Piši nam ako želiš.- rekao je Harry
-Hvala vam.- rekla sam mahnula im i otišla u vlak.
Mahala sam im još neko vrijeme dok je vlak uzmicao te sam otišla sjest u svoj odjeljak.
/…to be continued…/