...And the vision that was planted in my brain
Still remains
Within the sound of silence...
Možda je zaista tako... kao što govoriš... Stvorila sam sliku o tebi u svojoj glavi i ona će zauvijek ostati tu, što god učinio. Ali ti to možeš promijeniti. Ne sebe, već interakciju među nama. Shvatila sam da ne znaš čitati između redova pa si stoga dobio i upute. Ali ti uvijek imaš svoju logiku za nelogično. Kao i ja, uostalom... I tako se opet vrtimo u krug. Meni se već zavrtjelo u glavi. Trenutno možda više od maligana koji su me neko veče držali da ne potonem u svojim mislima. Iako, od svih zvukova oko mene, prevladali su oni u mojoj glavi koji mi nisu i dalje davali mira i tjerali na razmišljanje. Koliko god razmišljala, još uvijek ne shvaćam. Kao što ni ti ne shvaćaš, ili shvaćaš (ali samo to...) zašto se ja osjećam kao neki udaljeni dio tvog svemira. Zašto se osjećam tako usamljeno. I pobogu, zašto to i dalje prihvaćam... Možda iz istog razloga kao i ti... Možda smo duboko u sebi svjesni da se držimo za dijelić onog "nečeg" što se krije u nama iz straha od samoće i iz straha da i od goreg ima gore.... Hoće li taj djelić biti dovoljan da nas održi na površini?
Ali nema veze... mogu ja i dalje čekati. Još uvijek se nadam da imam što.
Mogu ja i dalje čekati da se dotakneš mene u slalomu između svojih prioriteta. Mogu ja i dalje tražiti žrtve groznica subotnjih večeri, kojima ću dopustiti da me na kratko odvuku od stvarnosti. Prividno... Jer ne trebaju meni tuđi lažni osmijesi i prazne priče "punih" glava... Meni trebaš ti. To znaš. Isto kao i što ja znam da ne bi mogao bez mene, jer si to milijun puta do sada izgovorio. Ali ja i dalje čujem samo tišinu...
Post je objavljen 17.08.2009. u 22:53 sati.