"Gledam ti lice, crveno je od bijesa. Ljutnja ti nagrdi oči, postanu sluzave i bezbojne, a usne, te usne koje katkad zamišljam da mi dotiču kožu stanje se i načine brazdu na tvom licu čineći ga stranim, odbojnim. Većinu vremena posljednjih godina provodim razmišljajući o smrti. Najčešće svojoj. Ako krvarim nekoliko dana nakon menstruacije, ne pomislim da sam možda trudna niti da su mi hormoni podivljali od stresa ili štitnjače, ne pomislim ni da sam možda oprala kosu prerano ili se kupala u moru, mene samo preplavi očaj i pitanje "koliko mi je vremena preostalo?" posve mi pomuti razum.
Strah je duboka jama u koju propadam dok mi srce tutnji u ušima.
Valjda mi kosa ne bi bila tako duga, gusta i sjajna, zdrava, a i onaj debeljuškasti, dobroćudni bioenergičar osjetio bi valjda neki zastoj, neku razvalinu u energetskom polju.
Možda.
Razljutilo te je što danas nije došla. Vjerojatno ti je obećala vrelinu noći, a onda javila da je spriječena. Umjesto da slegneš ramenima, ti kanaliziraš bijes kroz podignut ton na nedužnu konobaricu. Ona ne zna da ta tvoja stanja treba ignorirati. Donosi ti novu kavu, ovaj put bez šećera. Kao da će te ubiti malo slatkoga. Mogao si stresti tu kavu, i onako je samo jedna u nizu.
Ponekad mi se učini da izgubim ravnotežu, tijelo mi se zaljulja i dođe mi da se rukama uhvatim za nešto. Djelić sekunde traje taj osjećaj, toliko kratko da se trenutak kasnije preispitujem je li mi se možda taj osjećaj samo pričinio, gotovo da je nestvaran, umišljen. Bojim se da negdje u sivoj masi čuči neka izraslina. Čudnog oblika. Ili možda savršeno okrugla, poput graška. Legnem pokušavajući suspregnuti valove panike.
Umrijet ću zacijelo jednog dana. Bog zna od čega. Ja pišem scenarije. Zamišljam moguće opcije, pretvarajući vlastiti život u paradoks. Živim u strahu od kraja, zgrčenog želuca.
Pijem gorku limunadu i jedem baklavu. Masna je i natopljena šećernim sirupom. Pomalo miriše i na karamel, kao da je neopreznoj kuharici malo zagorio preljev.
Sa ove udaljenosti, čini mi se da ti jedeš neki sendvič od tost kruha. Možda punjen rezancima svježe paprike. Sir miriše po cijelom restoranu.
Prisjetim se da voliš sir. Često naručuješ brie i čašu vina. Lijep obrok u kasno jutro. Moram probati. Ja obično jedem puretinu. Na ovaj ili onaj način. Volim njen kartonski okus, nevažan i ni po čemu zanimljiv, žvačem i hranim se više mišlju da u njoj nema kolesterola, nego li slasnošću.
Moglo bi se reći da objedujemo zajedno već pune dvije godine. Restoran u ulici pokraj tvoje tvrtke koja se bavi recikliranjem papira i proizvodnjom asortimana za darovne dućane i mog odvjetničkog ureda. Uvijek sjedim do prozora, ti nekoliko stolova niže, okrenut profilom meni i ulaznim vratima. Tako te mogu neometano promatrati. Čujem razgovore koje vodiš. Mogu reći da te poznajem bolje od tih tvojih vikend djevojaka, i ako bih se okladila da me ne bi prepoznao da se susternemo na nekom drugom mjestu. Ovako me ljubazno pozdraviš. Katkad nazdravimo jedno drugom.
Danas nismo.
Zuji mi u ušima. Pitam se od čega.
Puretina je jutros bila žilava. Baklava prosječna. Ti jedeš s tekom. Ljutnja te nije omela."
Post je objavljen 17.08.2009. u 22:08 sati.