Marketing
Naučio si me.
Naučio si me kako se mirno i s osmijehom odlazi
dok vani bjesne vjetrovi
i pada ogromno veče sa željom
da zauvijek nas utopi, rastavi i uništi.
Kako se može i godinama čekati
da padne snijeg i prelije nas
ljubičastim bojama prepoznavanja.
Naučio si me, a da to nisi ni sam znao,
da se gubitak može zavoljeti,
da rastanci su nešto kao malo sutra
koje približava se i raste
obrnuto proporcionalno od naših bježanja
i da samo priroda može vratiti sve što smo
rastreseno izgubili po putu.
Doživjeli smo nevrijeme.
Preživjeli smo propast svijeta i vratili se
od praiskona do ovoga ovdje,
zaneseni, ludi,
pijani od zore koja je utišala ranjivost vremena
i pretvorila je u nježnost i blizinu.
Naučio si me da ljubav je isto što i molitva,
da raskršća su putokazi
i da sve što nam je ostalo možemo spremiti za sutra.
I sad, kad sve tako dobro znam,
osjećam koliko je hladno jednom stablu pred ponoć,
u sivilu koje približava se i ruši tako,
bez milosti,
sve bedeme koje gradili smo našom hladnom hrabrošću,
prepoznatljivom ravnodušnošću.
Čuvam te za prošlost sličnu ovom ovdje,
nedozvoljavajući ti da me ikada ozbiljnije
upoznaš, zatrebaš i zavoliš.
Čuvam te za budućnost sličnu samoj sebi.
Zatvorena vrata treba okititi stručkom narcisa,
da nas čuva od "uhoda na pustom drumu i zlih razbojnika".
Svjetla se gase u praskozorje ko posljednja rečenica.
Prošaptana priča o sreći u odsjaju dobrog preživljavanja.
Htjela bih samo da se ne bojim
ni sebe, ni za sebe,
ni tebe, ni za tebe.
Nasloni čelo na moju ruku, svu večer vidim te uplakanog.
Iznad svega lete dvije plave ptice...
dubina je, dušo, neizlječiva.
Post je objavljen 17.08.2009. u 00:21 sati.