Marketing
Summertime blues
Bijah danas na ladanju. Sva sam si bila che che. Izpedikirana stopala, nalakirani noktici, svi faktori u ruksaku, kaubojski slamnati šešir na glavi, bijeli bikini, bijele japanke s rasprodaje iz dućana na uglu Končareve i Nove ceste…Prošlo je taman pola mog godišnjeg, uživam koliko mi to mogućnosti dopuštaju, pa odlučih poći na mjesto okupljanja za ljubitelje vode u okolici, u jedne od termi koje neću javno reklamirati. Nisu bile toliko razvikane i vođeni tom idejom i mojim prošlim posjetima tom mjestu, bila sam uvjerena kako neće biti čovjek na čovjeku, međutim, zeznuh se. Sve što je relativno novo, lijepo i ne preskupo, brzo se pročuje, pa tako i ovo mjesto više nije ono što je bilo prijašnjih godina. Suncobrana više nije bilo da možeš birati gdje ćeš, bazen pun ko šipak da ga ne možeš preplivati ni po širini, a kamoli po dužini,ležaljke sve zauzete, a u kafiću stola ni za lijek jer su se neki valjda umjesto kraj bazena, locirali u birc. Općenito me fascinira ta potreba da se sjedi satima u nekom bircu cijedeći limenku pive koja se ugrije triput. S obzirom da na more još nisam otišla jer čekam povratne informacije o smještaju kod rodbine, kupam se na bazenima ili kao jučer, na Mrežnici. Zapravo, s godinama me sve više privlače mjesta gdje nema puno ljudi, neovisno o tome jesam li na moru ili na kontinentu. Koliko god imam averziju prema riječnim zmijama, žabama i sličnim stvorenjima, opet su mi draže tekućice s malim slapićima nego miris klora od kojeg poslije umirem od glavobolje, kao sada. Uglavnom, poželjeh se isplivati malo i sjetih se da tamo ima i unutarnji bazen, pa se zaletih do recepcije pitati je li možda otvoren. I bio je. I unutra ravno četvero ljudi, od toga dvije penzićke koje su sjedile sa strane i nešto raspredale. Divota. Voda predivna, tuševi prazni, ležaljke slobodne. Ručnike ostavismo vani, tamo smo se izlazili sušiti na sunce, a kupali smo se unutra, bez prskanja, bez dreke i bez da mi netko skače iznad glave. Sjećam se isto tako jednog ljetovanja u Vodicama, kada smo morali navijati sat da bi se budili i krmeljavi istrčavali iz hotela da bi našli mjesto na plaži, ali smo brzo odustali i išli skroz van mjesta na kupanje. Doduše, nije bilo kafića blizu, ali nije mi ni smetalo. Sve što sam željela čuti su galebi koji se karaju i cvrčci koji cvrče na čvoru crne smrče, a ne dreka, upozorenja nemoj, vrati se, dođi na paštetu, co to maš međ nogami, maši ručicama i slično. Zato mi je i drag tip ljetovanja jedrenje jer ideš gdje hoćeš, kad hoćeš i utekneš dalje kad ti se hoće, ali i to u top sezoni godišnjih nije to… Ove godine od te priče nema ništa jer skiper krpa budžet s nekim strancima koje voza skoro pa cijelo ljeto, a ja krpam, više ni sama ne znam kojim trikovima, svoj tekući u nadi da će mi možda i neka plaća doći na vrijeme. Sva sreća, kod Aidana nije tako, pa ćemo ipak umočiti guze u slanu tekućinu. Do tada, umačite i vi svoje. Ne nužno guzice, može i ostalo, štogod pod tim podrazumijevali…
I da ne zaboravim, ukoliko vas zanima kako pjesma iz naslova posta zvuči na japanskom, evo vam linkić,pa uživajte! Eddie Cochran se sigurno okreće u grobu od njih...
Post je objavljen 17.08.2009. u 00:22 sati.