Marketing
Svako je isticanje obilježja u osnovi nametanje
U zadnjim danima svoga mandata Stjepan Mesić opet obara sve rekorde gledanosti, a mediji su opet dobili priliku za omastiti pero. Sve je, kažu, započelo jednim iskazom u kojemu ni uz najbolju volju nisam prepoznao onoga tko tvrdi da se prepoznao, a koji je, sjetit ćemo se, bio manje tajnovit kada je za jedan tjednik ustvrdio da je smeće. I ja bih tako da imam još koji imunitet osim prirodnog. Onaj tko se, zajedno sa svojim dežurnim braniteljima, pozivao na štovanje institucije, sam je često koristio priliku da pokaže nepoštivanje institucije svoga prethodnika i nitko mu nije previše zamjerao jer čovjek je, eto, poznati šaljivac. Možda se isto tako samo šalio pjevušeći ustaške pjesmice i predsjedajući parlamentom u vrijeme davanja blagoslova oružanim snagama da krenu izvan granica. I kada sam pomislio da me neimenovani subjekt iz ove priče ne može iznenaditi, opet sam ispao lošim prorokom. Usprkos htijenju nisam se uspio oduprijeti gubljenju vremena na komentiranje teme križeva u javnim ustanovama i iako vjera nije jača strana mog bitka, složio sam se da je odviše nejasnoća uzurpiralo moju pozornost. Prije svega ne razumijem zašto je ova tema otvorena pri kraju drugog mandata (nakon punih devet godina). Zar je trebalo čekati kraj desetljeća da se pronađe članak u Ustavu i da se Hrvatska prepozna kao sekularna država? S druge strane, zašto se u svakoj izjavi dezinformira javnost kako je križ obilježje katolika i kako je potrebno štititi pripadnike drugih religija, a da se istodobno ne informira javnost o tome koje su to druge nekršćanske religije i koliki postotak u ukupnoj populaciji zauzimaju? Ako netko smatra da postotak u populaciji nije presudan, onda takvome ne želim da oboli od rijetke bolesti u čijem liječenju nitko od nadležnih institucija (promila radi) neće htjeti financijski participirati (ukoliko je neka farmaceutska tvrtka pronašla interes za pronalazak lijeka).
No vratimo se križu kao simbolu karolika. Izuzetno je neobično da netko tko zauzima prvi red u crkvi (iako crkva služi i pripada svim vjernicima, a ne povlaštenoj manjini koja zbog protokola, a ne bogoljublja, dobiva prve redove), miješa religiju (kršćanstvo) i konfesiju (rimokatoličanstvo). Sada sam vam otkrio zašto godinama ne idem u crkvu. Naprosto ne prihvaćam biti dijelom nepovlaštene pastve koja ne može sama odabrati svoje mjesto u bogomolji niti biti blizu oltara kada nahrupi tzv. protokol. Što se mene tiče, ako im nije dovoljan prvi red, eno im oltara. Ionako misle da su bogomdani.
Gotovo me dirnula briga za pripadnike religija kojima križ nije simbol štovanja, no onda sam shvatio da bi me ipak malo više dirnuo glas razuma u vrijeme komunističkog režima (u kojima je politički stasala većina današnjih političara) kada su prvašićima na glave, kao da su ove zidovi javnih ustanova, pribadane crvene petokrake. Jesu li sva djeca i svi roditelji bili štovatelji dotičnog znakovlja i režima? Sumnjam. Djeca nisu znala, a roditelji nisu smjeli biti protiv. Ako pak želimo biti korektni do kraja onda moramo priznati da je svako isticanje (službenih ili neslužbenih obilježja), atak na manjinu odnosno nametanje od strane većine (čemu, u konačnici, sva ta obilježja služe?. I demokracija je kao sustav nametanje ideja većine, iako iste mogu biti lošiji, pa čak i poguban, izbor po zajednicu. Pa ipak, nitko većinu ne pita za suodgovornost u produciranju protučovječnih sustava i ideja (a primjera je milijun). Također moramo priznati da je nemoguće isključiti religiju iz javnog života one države koja vjerske blagdane (Božić, Sveta Tri Kralja, Uskrs, Tijelovo, Velika Gospa) proglašava neradnim državnim blagdanima i pripadnicima drugih religija (1, 40% nekršćana) kao i ateistima i agnosticima (5, 21%) onemogućava rad na dan koji njima ne predstavlja ništa (iako ne vjerujem da im baš toliko teško padaju neradni dani i produženi vikendi). Nemoguće je isključiti religiju i onda kada javna televizija s upravom izabranom od strane države prenosi euharistijska slavlja i prigodne blagdanske čestitke kako crkvenih tako i svjetovnih autoriteta jer time bezrazložno isključuje dio publike. Zar još uvijek mislite da smo sekularno društvo i da religija nije pobjegla iz institucije? Provjerite koliko je u svakoj manifestaciji koju vršite ostataka antičkog poganog i judeokršćanskog religioznog. Na žalost ili na sreću, to je ta neka kulturološka veza koju kao humanist ne mogu negirati, a pokušao sam dok me nisu demantirala neka terenska istraživanja. Nema to toliko veze sa samom institucijom (ove su uvijek imale mizerno malo dodira sa stvarnim životom i ljudima), koliko sa svakodnevicom svakodnevnih ljudi, praksom koja je ostala iznad svih dosadašnjih sustava i tvorevina koje su se oblikovale na ovim prostorima i koje će, vrlo vjerojatno, nadživjeti i sve one buduće (ako ih bude). Pritom ne želim ulaziti u procjene koliko je to bilo dobro ili loše za zajednicu jer nepostojanje u njihovim onodnobnim uvjetima života mi ne daje pravo na ovodoban kritički osvrt. Ipak mogu zaključiti da je mnogo toga što narod pamti i zna stečevina koju je dijelom oblikovala i pripadnost religioznom, daleko postojanijoj formi nego što će to ikada biti neka država kojoj pojedinac nikada nije bio više od broja s dolinom prava i brdom obaveza. Religija, koliko god utopistička bila, daje nam prividan osjećaj trenutne ravnopravnosti (možda je to onaj Freudov iskaz utjehe) i buduće pravednosti. Budimo realni, za svaku je zajednicu uvijek najveći problem postojanje pravedne i pravne države na papiru, nego nekoliko simbola na zidu koji su nadživjeli mnoge takve države. I to nema veze s matematičkim pojmovima većine i manjine s kojima se ionako manipulira kako kome odgovara. Osobno bi mi bilo draže da je Stjepan Mesić osigurao državu kakvu obećaje Ivo Josipović - pravnu. Sve ostalo su kiseli krastavci (teme u kojima su križevi u školi bitniji od toga da neke škole nemaju krova ni prozora, da neki đaci ostaju bez udžbenika, a neki pak, zbog skupog prijevoza, i bez škole čija je obvezatnost propisana još u bivšoj državi).
Da je Stjepan Mesić prije devet godina odaslao zahtjev o uklanjanju kršćanskih (ne katoličkih) simbola iz javnih ustanova, a neki drugi političari prije više desetljeća uklanjanje petokraka s glava djece koja su još svladavala prva slova abecede, povjerovao bih da je u osnovi takvih zahtjeva želja za odvajanjem države od mitova, legendi i simbola. Na žalost ili na sreću, u temeljima je svake države težnja njezina stanovništva za realizacijom mitova, legendi i simbola. Realno, što nas, bez korijenja, okuplja na ovim paralelama?! Čisti apstrakt nematerijalne povezanosti u kojoj je religija zauzela jedno od mjesta. Nikakvo dnevno politikantstvo i sindrom dječjega inaćenja to neće promijeniti ma koliko bili željni publiciteta.
Post je objavljen 15.08.2009. u 20:48 sati.