Kako danas izgleda druženje, udvaranje, zaruke, brak, prva bračna noć i sam život u braku vam je vjerojatno poznato, ali dobila sam veliki broj mailova koji me pitaju kako je to bilo nekad. Tako je i nastala ova priča.
Tih godina druženja su bila uglavom na kućnim zabavama, vjerskim praznicima, ili po klubovima koji su uglavom bili odvojeni na muške i ženske. Kad kažem klubovi, to su nekako bili više interesni klubovi tipa škole šivanja, biblioteke, foto klubovi, filmski klubovi, umjetnički klubovi i slično. Ja sam bila učlanjena u nekoliko takvih klasično ženskih kao šivanje i vez, ali bilo je tu i sporta, izviđačkih, i nekih poluznanstvenih aktivnosti za mlade. Sve to skupa mi je jako brzo dosadilo već u ranijoj dobi do 20. godine.
Kasnije su me više privlačila miješana društva gdje je bilo i muških članova. Jedan od tih koji mi je ostao u jasnijem sjećanju je svakako i plesna škola, koje su tih godina nicale kao gljive. Tu negdje u 20 i nekoj godini kad su mi svi poznati počeli sugerirati da je već vrijeme da nađem zaručnika, to mi se učinilo kao jedan od perspektivnijih aktivnosti.
Učlanila sam se u plesni klub u našem kvartu. Ispočetka nam je profesorica plesa kako smo je zvali, u manjim grupama od nas desetak uglavnom djevojaka tumačila i pokazivala kako se uče koraci danas već zaboravljenih plesova kao što su tango, valcer, i još nekih manje poznatih. Muzika je bila živa, s klavira kojeg je svirao jedan stariji gospodin s naočalima i stalno se smješkao prema curama koje nisu znale napraviti prve korake. Profesorica je bila srednjih godina, ali sa finim manirima, bogatog i profinjenog riječnika i svakako odlična u plesu.
Osim sto sam tu naučila plesati, ništa drugo se nije dogodilo, jer u cijeloj grupi je bilo samo par dečki koji su bili meni do ramena. Uglavom sam ja pruzimala kao viša po rastu ulogu muškog plesača i vodila ples. To je bila svakako prilika koja mi tad nije bila posve definirana da budem malo bliža ženskom tijelu, što mi je stvaralo tad još nedefiniranu ugodu, ali koja se u nekoj sjeni cijeli moj život provlačila da mi je ugodno sa muškim ali i sa ženskim društvom.
Već iskusna u plesu, tad je trebalo tu vještinu iskoristiti u praksi i pronaći nekog odgovarajućeg dečka, ali to je samo bila teorija, jer na plesnjake su dolazili uglavnom slatkasti mali muškarci koji me ničim nisu fascinirali, a najmanje po fizičkoj karakteristici, jer nije bilo nijednog da je bio bar prst viši od mene, a kad bi i neki krupniji naletio, bio bi intelektulano smotan, i opet nisam našla sebi društvo, nisam se čak ni poljubila s muškarcem.
Vrijeme je prolazilo a ja sam još uvijek bila sama. Iako sam redovno odlazila na sve te društvene manifestacije, kao i obiteljske. Nekako već pod neizrečenim pritiskom rodbine i obitelji uz kao usputne razgovore tipa :
Sad ti je vrijeme da nađes dečka, zaručnika.
Sličnih priča sam se naslušala.
Post je objavljen 15.08.2009. u 00:10 sati.