Marketing
Đuro
Zakasnio je u prvi razred osnovne jer su ga roditelji zaboravili poslati u školu. Krenuo je godinu dana kasnije. Učiteljica ga je našla kako se igra sa selskom djecom u blatu, prljav sitan, tamnoput, u poderanoj odjeći, većoj za pet brojeva. Kad se pojavio u školi stao je kod vrata i čekao da mu učiteljica pokaže mjesto gdje može sjediti. S tog mjesta se više nije pomicao. Ni za vrijeme velikog odmora kad su druga djeca, a posebno dječaci jureći rušili sve ispred sebe nije se micao, Šuteći jeo je svoj sendvić iz školske kuhinje i sve ih promatrao velikim krupnim plavim očima.
Ni skim nije bio posebno blizak, nikad se ni s kim nije posvađao, postao je maskota razreda. Do sedmog je bio najviši i najmršaviji . Postao je ljubimac cijele škole. Mogao si mu govoriti što te je volja, on bi te samo mirno gledao onim svojim krupnim plavim očima koje su se isticale na malom okruglastom licu, uokvirenom crnom kovrdžavom kosom. Zadaće je uvijek imao uredno napisane, ali glasa od njega je bilo teško čuti. Kad je učiteljica pozvala socijalnu službu da se djeteteu pomogne materijalno i kako već, došli su i njegovi roditelji. Dvoje relativno mladih ljudi, on u bijeloj čistoj ne speglanoj košulji na kojoj su uredno zavrnuti rukavi do lakata, čiste također ne speglane crne hlače i već viđena faca, s uredno zalizanom kosom.
Ona sitna mršava ženica s maramom na glavi jedan korak iza muža, smjerno gledajući u zemlju.
Dvije proste dobre, bezazlene duše. Imaju tog sina. On im je sve na svijetu. Ni jedno ne radi, neškolovani ljudi. Žive od ono malo grunta i nadničenja po selu. Trude se sinu dati što mogu. Nije puno, ali dovoljno je.
Od tad su mu svi iz škole pomagali. Kad se išlo na izlete svi učenici su donosili dinar više za Đuru. Nitko im nije trebao govoriti. Sami roditelji te djece su poticali njihovu suradnju.
Završio je osnovnu školu, kao najviši, najmršaviji i najtiši učenik. Dok su njegovi prijatelji iz razreda divljali polijevali se vodom , pjenom i krišom, iza, ispijali prokrijumčarenu pivu on ih je mirno gledao onim svojim očima.
Nisam ga dugo vidjela. Danas stojim u minimarketu i čekam red na blagajni. Pored mene stoji visoki dečko, skoro muškarac, ističe se visinom i mirnim pogledom svjetloplavih očiju. Ista mirna, bezazlena, priprosta, draga duša.
Post je objavljen 14.08.2009. u 18:05 sati.