Evo da završim nesretni, ili nespretni, kako uzmem, serijal i valjda time i skinem lošu karmu, zaključim nešto što, mada, kako ste i vi rekle, nužno nije posve loše, ali svakako nije niti bog zna što!
Da nije serije u kratkom vremenu, možda Dama iz četvrte priče niti ne bi zasluživala osobitu pažnju.
Svejedno, upoznao sam je prerano ujutro, možda oko 8, čekajući u redu, u pekari. Razvio sam ovog godišnjeg lošu naviku da, mada uopće ne doručkujem već godinama (osim kada prespavam kod mame, jer je tada to nemoguće izbjeći), kupim usput krasnu krafnu punjenu i prelivenu čokoladom, pa Večernji, te se smjestim na terasu, na kavu. Kako nisam jedini shvatio koja je pekara najbolja, uglavnom je ispred mene bilo desetak ljudi, što je mnogo, ako ih je nemali broj stranaca koji se prvo raspituju valjda za svako pecivo i kolač, s čim je punjen i koliko košta....No, ulazi se na jedna vrata, izlazi na drugom kraju, na druga. To jutro je jedna gospođa odlučila probati sreću, napraviti se blesava i ući na izlazna vrata i nonšalanto prići pultu sa svojim željama. Zbog nedostatka kofeina sam reagirao prilično osorno, upitavši je je li joj svi sličimo idiotima zato što čekamo u redu? Kažu ljudi da kadikad znam zazvučati prilično neugodno...Odmjerila me od glave do pete, podigla lijevu obrvu i puno tišim, ali jednako otrovnim glasom odgovorila da uopće ne bi pomislila da spadam u vrstu ljudi koji se tako razgovaraju sa ženama, da ne ličim na to! Kasnije je, smijuljeći se, priznala da to radi skoro svako jutro i da sam ja tek druga osoba koja joj je prigovorila, ali da čak i tada nije prešla u red....
Dalje, predvidljivo, u znak isprike pozvah joj da mi se pridruži na kavi. Knjižničarka, moje godište, rastavljena, jedna skoro odrasla i jedna koja misli da je odrasla, kćer,...studentski brak, bla,bla, bla....muž imao zgodnu, mladu, tajnicu....Ovdje ljetuje već desetak godina u svom apartmanu. Plava, duga, jako nakovrčana kosa, predotjerana, uključivši i maskaru i sjenilo, za rano ujutro u srpnju, na moru. Kompletić s nečim između bermuda i kratkih hlača, nešto kao za safari, recimo, besprijekorno pocrnjele noge, malo presjajne a da je bez intervencije, vrlo zgodan dekolte, velike plave oči, frizura kao iz salona. Nije joj bilo osobito ugodno, previše je vrtjela čašu s vodom, preoduševljeno se smijala mojim šalama, mada, rekoh, za takve prilike imam izbor zbilja vrhunskih...dala se nagovoriti i na drugu kavu. Pristala je i na treću, navečer, ovdje ozloglašeni orkestar na terasi hotela, opet tip-top, možda i presvečana, svilenkasta, plavo-zelena haljina s nekim uzorcima, plave sandalice i opet sasvim sjajne noge s kojih sam s naporom odvraćao pogled. Sada puno zabavnija, opuštenija...a opet bez i najsitnijeg znaka da o bilo čemu razmišlja u svezi mene, nas. Dva plesa kao iz škole plesa, bez nepotrebnih doticanja, šetnja plažom do centra, gdje me iznenadila odmah pristajući na opciju hodanja po pijesku i priličnom mraku, osobito skinuvši odmah sandale....Tri sata su prošla dosta ugodno, uglavnom posredstvom knjiga, a malo prije ponoći je otišla, slegnuvši ramenima, pohvalivši me i rekavši da nema potrebe da se kćeri pitaju gdje je. Ujutro kava točno u osam, večera u sujednom selu, opet puno šetnje i priče, glatko odbijena ponuda da se sve tri provozaju čamcem...ribolov mi se ionako činilo bespredmetnim spominjati. Ipak, treći dan je došla na "moju" plažu, bila je sve zabavnija...i stalno podjednako jasno nedostupna, ne neljubazna, ništa slično, a ipak jasno nedostupna! Kako se opasno primicao moj odlazak, a pretpostavljam i jer je pravilno procijenila neke moje poglede i komentare, idući je dan ipak za kavom odlučila reći što misli. Otprilike, zna da je ljeto, da ljudi rade i ono što inače ne običavaju, da je vrijeme ograničeno, da se baš dobro osjeća u mom društvu, dobro zabavlja, da je svjesna da si baš dajem truda oko nje, da nije iz devetnaestog stoljeća, ali....Ali ona ne bi mogla ništa više, ne dok nekoga doista ne upozna, udomaći se s njim naprosto, postane sigurna u mnoge važne stvari. Pa i stoga jer misli da bi se tada poistovjetila s tajnicom s početka priče, iznevjerila sve u što vjeruje i što jest. Bilo joj je prilično neugodno sve to izgovriti, pa je izgovorila kao u dahu, gledajući pored mene, a onda zagnjurila pogled u čašu pred sobom....Tako diplomatski, da sam čitav dan bio zadovoljan sobom, sam joj rekao da to uopće nije važno u ovoj priči, da je i meni zabavno i da mi je jedino žao što se vidi brzi kraj našeg druženja. Da neke stvari ne vrijedi požurivati, jer ti pokušaji ionako nikuda ne odvedu, što jesam i mislio, te da zapravo niti meni nije ništa takvo, konkretno, niti palo na pamet, što baš i nisam mislio! Možda umišljam, ali skoro sam čuo da je odahnula, čak se i našalila rekavši da izgleda kako ipak nije krivo procijenila ono prvo jutro u pekari.....
Hja....sve što počne, mora i završti, ha? Tako i ovaj loš godišnji! Ili pak vrlo nezahvalno, što mi ne bi bilo prvi puta, pretjerujem? Tko tu može biti pametan, objektivan?
Hoću reći, biti će jasnije ako provjerim ponovo, u nedjelju putujem, još malo, ali nadam se slatko!!!
Post je objavljen 14.08.2009. u 17:32 sati.