Devetog i desetog kolovoza u Zagrebu su održana dva koncerta irske rock grupe U 2.
Zeza se Štrba kako je to „dva u dva“ za razliku „dva u tri“. Radi se o igri riječi koja je razumljiva jedino u Splitu – jer jedino u Splitu možeš naručit piće koje se zove „dva u tri“. Kada to narućiš...dobiješ dva decilitra bijelog vina u čaši od tri decilitra u koju se još ulije jedan decilitar mineralne gazirane vode (nešto poput „velikog gemišta“).
Koliko li smo samo kao studenti ispili tih „dva u tri“ u Gage „na gredi“ na vrh splitske Pjace na širini Iza Lože ?
Bilo je to vrijeme kada smo se svi osječali pripadnici „rock-generacije“ u nekom posthipijevskom splitskom điru na okrajcima legendarnog „Crvenog Peristila“ i svega što je nosilo doba druge polovine šesdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća – kada smo bili gimnazijalci i postajali brucoši na najrazličitijim fakultetima i Sveučilištima.
Zagrebački koncerti U2 vračaju film unazad !
Preko sto tisuća ljudi u Zagrebu u dva dana. Izvanredni koncerti i određeno ćuđenje kako je „sve prošlo mirno“....“bez iti jednog incidenta“ !
Ćudo ?
Ma ke ! Normalna stvar...Jer filozofija rocka i subkulture čiji je on dio sasvim je drugačija od „navijačke“ subkulture...od „bedblubojsovskog“ ili „torcidaškog“ štimunga...a to su i ova dva spektakularna koncerta potvrdila. Jednostavno se radi o različitim „filozofijama života“. O „različitim filmovima“ !
Prije dva dana Zdravko se vratio sa „đite“. Bili su po srednjedalmatinskim otocima a najviše su se zadržali jedreći oko Visa. Builu su Emil, Maja, Donelli, on, Ida.....a Pino je, ka i obićno. osta na obećanjima ali mu se nije micalo iz Vele Luke.
Upeka zvizdan pa mi je dosadila duga kosa i dobro mi je došlo da je Štrba u Splitu – jer on je neka vrsta „klapskog brijača“ i, tako se mogu pohvalit kako imam „osobnog stilistu“ ! Za krepat....Ali ovo je ipak izuzetna „brijačka radnja“ jer se u njoj jedu odlične marende i piju izvrsna vina.
Koliko marenda naše mladosti smo skupa blagovali ? Pitaj Boga ? Zadnji put sam kod Štrbe bio i sa našim Gobbom...prije „nego je partija“...i slušali smo neke stare pjesme njegove kultne grupe „Otprilike ovako“. Do zadnje sekunde blues i rock tekao je njegovim žilama. A sada mi Zdrave priča, dok gledamo dvije Gobbove slike koje uokvirene vise u trpezariji – kako su ga u jednoj galeriji pitali „Tko je ovaj izvanredni umjetnik koji je ovo nacrta?“ Jer – bila je to nadarena, svestrana generacija.
Kada su se pojavili The Chambers Brothersi i „Time Has Come Today“ Gobbo je nabavio njihovu „long plejku“ i slušali smo ih uz marendin na Poljudu u stanu Bože i Emice. I „Doorse“...i svašta drugo. Tada su ga zainteresirali „Fleetwood Mac“ i Peter Green. Ja sam ga zezao da se oni u stvari zovu „Fritule Mack“ a on mi se smija. Kasnije sam nosio kazetofon na svoj kajić koji se zva Junona i veslajući gušta slušajući Petera Greena i Albatros-a“. U to smo vrijeme završavali srednje škole...bli smo maturanti i điravali smo gradom beskonaćno raspravljajući o „velikim temama“ burne „šesdesetiosme“ koja nas je „uhvatila“ baš negdje u trećem – četvrtom razredu gimnazije.
Bili smo zaluđeni sa Spencer Davis Group i Steveom Winwoodom...i znali smo se skupit u neki prazni stan nabijajući do krajnjih granica „na cili šuc“ gramofone – stalno vrteći „Keep On Running“, „Somebody Help Me“ i „Im a Man“....Sastajali smo se u podrumu u Radnićkom Šetalištu a na zidu je Kala nacrta kompletnu prvu stranicu LP-ija grupe King Crimson s onim razjapljenim ustima. U podrumima kod Kljake smo održavali „Kljakof festival“ na kojem su svirale grupe iz naše gimnazije. Štrba je svira violinu...a sam je izrađiva mandoline...Bio je tu još Marušić (najbolji crtać „loze Marušića“), Pino, Bajurin, Kasum,Grga, Frane, Emil, Buktenica, Perić....Sviralo se sve i svašta i to na „bocofonima“, gitarama, block.-flautama, violinama, harmonikama i gajbama. Ja sam u to vrijeme glumio nekog splitskog Iana Andersona na fruli a Grgas me nagovorio da upišem trubu kod prof. Edija Radosavljevića u Muzičkoj školi a on je upisa klarinet. Kad bi zajedno zasvirali u Poljudu...prestravljene kokoši nisu nosile jaja po par dana – a šjor Tonči, šta je piva u Teatar, veza bi mokri šudar „na četri gropa“ oko glave i molija moju mater: „Ajme meni šjora Marija..Očete li reć malemu Marinku da stane malo trumbetat – baranko po ure ? Svi ćemo išempjat o njega !“
Istovremeno su se u našim srednjoškolskim glavama vrtila imena Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin i Urlike Meinkof koji su po Njemačkoj počeli izvodit diverzije, pribjegli jednoj vrsti urbanog terorizma „začinjenog“ ćudnom „marksističko-anarhističkom“ retorikom. Dio nas polako se „zarazio“ Bakunjinovim i Kropotkinovim anarhističkim idejama. Proudhon sa svojom tezom kako je svako vlasništvo „krađa“ – lako je sjedao u naše glave.....u malom Splitu koji je disao na okrajcima onoga što je nosio veliki bunt mladih 1968. godine. Teze o „svinjskoj državi“...bacanje zapaljivih bombi na robne kuće u Frankfurtu – bile su teme naših razgovora i polaganog ulaska u mračan svijet onoga „što je bilo iza svega“.
Slušali smo Captaina Beefharta and His Magic Band. Neću nikad zaboravit kada sam uspio nabavit njihov prvi Lp „Safe As Milk“ koji me oborio s nogu.. A to je bila negdje 1967. godina. Frank Zappa već se udomaćio na našim okupljanjima i sve manje su nas zanimale grupe poput „Holliesa“ i „The Byrdsa“ iako su Bob Dylan i Joan Baez ..a donekle i Donovan bili
oni koji su nam odškrinuli vrata jedne druge vrste „protestne dimenzije“ kulture mladih tog vremena. Možda je od svih njih na moju klapu najviše utjecao Barry Mc Guire sa njegovom pjesmom „Eve of Destruction“ – a posebno radi njegove sudbine koju su „kontrolori“ pop i rock industrije zapečatili nakon te pjesme.
Naravno da su na nas utjecali pjesnici tog vremena...od predstavnika hippiesa do undergrounda, psihodelije pa do protestnih pjesnika. Film koji nas je dobro uzdrmao bio je „Jagode i krv“. Bila je to 1970. godina...kada smo već „pakovali kufere“ za odlazak na naše studije koji će okrenuti jednu novu stranicu u razumijevanju života i našem odrastanju i sazrijevanju. Uvijek smo...još od ranih šesdesetih – koketirali s bluseom pa i u njegovim rock varijantama. Stonesi i Beatlesi bila su „dva različita puta“ – ali niti jedan nas nije do kraja zaveo. Bliži smo bili „The Yardberdsima“, Jef Becku i Ericu Claptonu, bez obzira na sve njihove kasnije glazbene bifurkacije. Pjesma „For your love“..koja je Claptona navela da ih napusti – nikada nije napustila nas. U našim noćima sve je više bilo Muddy Watersa, Bo Diddleya, Sony Boy Wiliamsona i slićnih bluesmana. A vremena "Cream-ovaca" i "Led Zeppelina" tek su se navještavala.
Pino je bio najodaniji slijedbenih „Animalsa“ ali John Mayall i njegovi Bluesbekerski bili su najjača „bijela podloga“ bluesa koji je preko Claptona i drugih prodirao u rock i u naše živote – koji nikada nisu prestali bit određeni tom glazbenom „pozadinom“ naših svjetonazora..
U to vrijeme „otkrivam“ „The Family“...Rogera Chapmana, Charlie Whitneya, Rob Towsenda, Rica Grecha i „kompaniju belu“.. Uspijevam iz Engleske nabavit njihov prvi LP „Music in a Dolls House“ pa „Family Entertainment“....i sve ono što su izdali. I sada valjda imam najkompletniju kolekciju svih njihovih izdanja u Hrvatskoj. Woodstoock (čija četrdeseta godišnjica održavanja se obilježava baš ove godine na Veliku Gospu 15. kolovoza) je odigrao svoje – i ima povijesni značaj...ali sada je tu bio „Isle of Wight Festival“ (1970.g.) koji na neki način do kraja izbacuje u glazbenu orbit grupu „The Family“. Ono što su krajem šesdesetih meni značili „Canned Heat“ i njihov nastup na Woodstocku (1969.g.)..kao i pjesma „On The Road Again“ – sada to za mene znače Family i „Drowned in Wine“ ili „Weavers Answer“ i „Second Generation Woman“.
Rock kultura sudbonosno je utjecala na moju generaciju...na moju klapu i moje prijatelje iz vremena kraja šesdetetih i početka sedamdesetih godina. Do tada smo bili „odgajani“ na talijanskim kanconama...na San Remu i „celebrity-ma onoga vremena“. Kada se Luigi Tenco ubio u San Remu – to je za nas bio događaj. Uostalom buili smo osnovnoškolci koji smo slušali Ritu Pavone a do nas bi doprla samo pokoja ploča „Dave Clark Five-a“. Još ranije, u mom dragom Majdanu na izvoru rijeke Jadro, kao „dite“ slušao sam Connie Francis koje bi Bero ili Dinko „donili s navigavanja“. Puno kasnije shvatio sam da ni to nije bilo „bez veze“ – a vrlo brzo smo u talijanskim glazbenim vodama otkrili „genijalce“ poput Enza Janaccija ili nenadmašnog Gina Paolija.
Kada sam u Splitu po prvi put imao priliku slušati „Shadows“ i Hanka Marvina bio sam „na sedmom nebu“. Čak su i Holliesi svratili u Split.Slušao sam „u živo“ (u mom Splitu !) Grahama Nasha. Zamislite...na „Splitskom festivalu“ na Prokurativama ! Za nas su to bili dogadjaji koji su nas drmali u samom temelju naših adoloscentnih sazrijevanja. A kada su se pojavili „Easybeats“ i otpjevali „Friday on my mind“...mislio sam kako sam napokon povezan „do kraja“ sa Svijetom koji mi se do tada smiješio jedino sa stranica njemačke revije „Bravo“ li NME kojeg smo naručivali u Englesku i koji je „bio zakon“ iznad kojeg nije postojao niti jedan "viši zakon". Tada kod nas izlaze „Džuboks“ (koji izdaje male plastične ploće u rasponu od Stonesa, Alan Price Seta pa do Shadowsa) i „Pop-expres“.
A mi i sada...kad je kasna ura...nagovorimo Pina da zapiva „Teach Your Children“ od „Crosby, Stillsa, Nasha i Younga“ kao što je Goran nekad pjevao na svoj nezaboravan način „Im Easy“ Keitha Caradinea iz Altmanovog filma „Nashvile“.
Kada je u „zeleni neboder“ u Jobovoj ulici Bačiću stigao LP „Blind Faitha“ dugo smo bili „zaraženi“ s njim - a ja sam se u to vrime teško odvajao od „Incredible String Banda“ i njihovog ko žubor planinske neotkrivene rijeke zanimljivog i najčudnovatijim zvukovima prepunog albuma. „The Hangmans Beautiful Daughter“.. Ali to se slušalo u tišini.
A glazba koju smo prihvatili kao dio naših života uvijek je imala i „vanjsku poruku“ ...Bila je „ekstrovertna“ i angažirana. Znali smo svi zajedno kao u „Lovcu na jelene“ pjevat neke „svoje pjesme“...A jedna od tih himni bila je „My Generation“ grupe „The Who“.Takve su pjesme postale svojevrsni „članovi klape“ kojoj i sam pripadam.
Bilo je to vrijeme kada sam vozio motor (Jawa 350 kubika) – provodio po dvadesetak dana u jedrilici negdje ploveći od Korčule do ne znam čega. Ćesto bez motora i vesala...Samo sa dva jidra i flokom i s puno prijateljstva i ljubavi kojima su te jedrilice bile prekrcane. To su bili brodi bez kabine. Sve naše bilo je u ruksaku i vreći za spavanje i u druženjima. Štrba je uvik sa sobom vuka i gitaru i violinu i mandolinu – a jedan put se našla i truba. I sve je to bilo prije nego šta smo ušli u „bračne vlakove“ i u one „mrakove“ koji se pojavljuju s odrastanjem kada djevojke i momci „postaju“ žene i muževi. Na sreću...klapa je sve nadživjela – kao oaza ljudskosti i prijatelčjstva. Još je uvik tu i još uvik odemo ponekad zajedno na neki koncert – i osjećamo se dijelom kulture koja ne zna za dobne granice i koja je pitoma i univerzalna. Zato ni na koncertima U2 nije bilo „navijanja“ nego „guštanja“ – i zato neki ne shvaćaju kako na takvim masovnim koncertima nema incidenata.
Ako danas slušam Scota Walkera i njegove „The Walkers Brothers“ koji pjevaju „The Sun Aint Gonna Shine Any More“..onda znam da pripadam jednoj bezvremenoj sferi ma koliko je tu pjesmu donijelo „meko vrijeme“. Isto je i s Procol Harumima i „A Whiter Shade Of Pale“...s Kinksima i sa njihovom uvijek prisutnom „Sunny Afternoon“...Čak je isto i sa Troggsima i sa „Wild Thing“ ili sa „božanskim“ Jimi Hendrixom i „Hey Joe“....Naravno da će Jim Morisson ili Joni Mitchell biti uvijek naša „svjetla“ i onda kada se iscrpi zadnji grumen ugljena, zadnja kap vode i zadnji dašak vjetra i topline sunca. Jer mi smo dio njihova Svemira u kojem tražimo svoju „ataraksiju“, svoju „ravnotežu“...svoj mir i svoju poruku koja je univerzalna.
Zaista smo u toj kulturi osjetili „kako smo jedan rod“ uz sva uvažavanja nacionalnih „bikijada“, „političkih roštiljada“, „vitezovanja“ i „harambašenja“ do „gena kamena“. Ima nešto što je univerzalnije od svega toga a što ne negira ništa autohtono. I to ljudi moraju shvatiti – kao što je „jasno kao dan“ da će „san“ uvijek „ostati san“. I Have A Dream ! Biti na putu tog Sna već je puno. Sna o pravdi, jednakosti, dostojanstvu i pravu na sreću za sve.
A to je ono najprirodnije i najelementarnije. Sve drugo je podložno mjeni.
Kada sam se tamo negdi 1979. godine našao u teškoj ljudskoj situaciji okružen hrpom nedoraslih i površnih ljudi – onda me „spasila“...meni se tada tako činilo „savršena glazba“ koja je odnekud doletjela do mene. Bio je to Mark Knopfler, „Dire Straists“ i pjesma „Sultans Of Swing“. Oni su bili moja tadašnja terapija kao što su još uvijek i danas za mene najblagotvorniji lijek ostali „Pink Floyd-i“.
Zato mi je drago da se u Hrvatskoj..da se u Zagrebu „desio fenomen“ (pojava) „DVA U DVA“ („2 U 2“) jer su uspjeli pokazati, i glazbenici i publika, sve ono u što sam uvijek i u što ću uvijek vjerovati. Da ljudi postoje !
A „DVA U TRI“ možete doć popit u Split ! Uvik dobro dođe na ovu vrućinu !
Post je objavljen 14.08.2009. u 11:15 sati.