Oh ne, umrla sam.
I kao što pouzdano znam
trenutak svog rođenja;
nejasno mi je,
je li to bilo onoga dana
kada sam bezlično skupljene kose
nosila nešto sivo, kao ležerno,
ili nekog drugog, kišom okupanog.
Oh ne, željela sam stotine boja na sebi
kao u meksičkoj sapunici ili običnom,
zalasku sunca nad beskrajnim morem...
Nejasno ali nešto mi još uvijek ježi kožu u ovoj ljušturi;
iščekivanje ili konačnost, ne znam više imena...
ni sebi ni zvukovima tišine koji ječe vječnošću.
Ako danas postoji,
šetala sam boje poznatim stazama
i punila se najdražim osmjehom;
onoga što bi bilo obično da je postalo konačno.
I gle radosti;
neispunjeno traje jer je nada vječna.
Nisam li sretna što to znam ?
Što još mogu vidjeti ?
Post je objavljen 13.08.2009. u 15:58 sati.