Marketing
ne mogu se sjetit naslova
Htjela sam gledat neki dan film s Monikom Belluci, al me dragi odgovorio da ima 10 min najokrutnijeg silovanja lijepe Monike i da se bolje okanit ćorava posla. Pa ja pročitah spoiler. I na kraju je kao neki zaključak da vrijeme ubija sve. Uništava sve.
Jutros je on neočekivano izvalio istu stvar iako su tjedni prošli od priče o filmu. Malo zatim pretumbasmo "prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti" te ga veselo izljubih i odoh ća.
Sve je super, al neš ima. Neš mi je...nezadovoljna sam sobom. Što se očituje stalnim kritiziranjem ogledala, odnosno odraza u njemu. Odraza svog.
Pa se jedan dan osjećam ko stara krama...na nekim mobitel slikama izgledam kao islužena razočarana mrtvih očiju žena, čija mladost je prošla. A onda na drugim slikama (neke čak isti dan slikane) izgledam kao djevojčica, bijela, vesela, bijelih zubiju i sjajnih očiju. Možda sam u tom periodu kad može jedno i drugo, ovisno o naspavanosti i (ne)sreći.
Stupidno se ne mogu pomiriti sa starenjem kao činjenicom. Ne znam jel se uopće treba pomiriti?
Vjerojatno hoću ono neko smireno dostojanstveno stanje, bez drame, gdje se dešava što se dešava svima, a ti se njeguješ, održavaš i ne radiš velku misu oko toga jer znaš da pobjede nema. Ali to nije ni važno. Jer ne ratuješ.
Kao što ne vodiš rat s karijesom, nit misliš na njega, pereš zube svaki dan, odeš povremeno zubaru koji popravi pokvareni zub. Ili zube. I nisi ogorčen na karijes, Jer to jednostavno je.
E to bi ja..tako nešto. Naravno "teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi".
Tako i s tim.
Slučajno se sjetih nekog kolege s faksa kojeg se ne sjetih godinama...i pitam svemogući fejsbuk oli je tamo.
Nije. Al mi je ponudio nekoliko znanstvenih radova kojima je ovaj autor il koautor. A teme radova...majko moja...
Top of the pops.
A tad nije bio lumen, nije bio ni glup, bio je običan, kao ja.
Nije bio ni prevrijedan, bio je godinu stariji, i kasnije je diplomiro.
Ja radim i zarađujem i imam super uvjete i razumnog šefa. Ali radim stupidne stvari..ne stupidne kao data input (iako nekad i to) nego ono...ne bavim se znanošću. 
Ulijenila sam se. Oglupila.
Iako ruku na srce, čitajući naslove svih tih članaka sjetih se samo kolko truda i vremena bude uloženo u to i kako malo to znači na nekoj životnoj skali.
I jel bi mijenjala bat za bat?
Ne bi.
Al svejedno...
O ljubavi....
"Teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi" opet...
Ne mora bit. Nekad praksa nadiđe sva teoretska očekivanja. U nekim aspektima.
U nekim radiš kompromise.
Kompromis...bljak.
Kad čovjek ništa nema, nema šta za izgubit.
Kad imaš sve, imaš sve za izgubit.
Teško se opustit u nestabilnoj ravnoteži vrha. Bilo kakaf mrdac u stranu i evo te kotrljaš se ko drek nizbrdo.
Teško je i stalno bit u stanju konstantne zahvalnosti Bogu/sudbini/sreći. Jer ti je u prirodi da težiš, želiš čezneš, osvajaš, zabadaš zastavice...check ovo check ono...
Teško je peglat i brisat pod i prat prozore i uređivat nokte i džogirat i čitat dobre knjige i lunjat sama dućanima, teško je kuhat i prat suđe, teško je izdvajat gigantske količine teško zarađene love za nešto što ti kao treba, a to tolko na tržištu košta.
Teško je redovito posjećivat baku, teško je koji vikend provest doma, teško se pritom ne izludit.
Teško se analizirat neprestano, sebe i druge, teško se non-stop popravljat, teško je sumnjat stalno, teško se bojat...
Post je objavljen 13.08.2009. u 10:20 sati.