Moram si pod hitno nać neku zanimaciju, ovo više stvarno nema smisla.
Doslovno ko da si isisao život iz mene. Zapravo, želju za životom. Nije da mi se nešto posebno događa pa sam opet u komi, jednostavno nemam želje ni za čim. Jedva se na zadnje jade uspijem dić ujutro nekako iz kreveta i složit si kavu. Problem nastane kad kave nestane, šta dalje?
Trebala bi Elli bit zahvalna jer me na neku foru nagovorila da se dignem ujutro rano i sljedećih 6 sati provedem po raznim upravama, institucijama i općinama s namjerom da skupimo sve dokumente za vađenje osobne. Naravno da se dogodio neuspjeh, i to već čim sam se probudila. Zakasnim na bus pa me dotična morala u rano jutro čekat s nervozom na trgu (iako moje kašnjenje nije ništa novo, ljudi se već pripreme pa na dogovoreno vrijeme dođu 15 minuta kasnije), onda pola sata lunjamo Ilicom da bi našle broj 55 i igrom slučaja shvatimo (zahvaljujući dobroj gospođi koja je imala živaca uputit nas na pravu adresu) da trebamo broj 25. Nakon šta konačno nađemo ta velika crna vrata, koja prema Tonkinim uputama "nemreš fulat da si ćorav", (iako se ispostavilo da ipak možeš), po neuglednoj zgradetini punoj neljubaznog osoblja nekako nađemo tu prostoriju koju tražimo. Nekoliko dvadesetaka minuta kasnije, izvadimo sve podatke i pritom doživimo neugodne susrete s penzionerima i isfrustrirane prijetnje ljudi koji su čekali a mi se nonšalantno pregurale kad smo se vraćale jer smo zaboravili kupit još neke (ne)potrebne stvarčice nebi li nam gospođa iz ureda zapravo i dala ono šta tražimo, krenule smo u potragu da nađemo foto studio kako bi se moja malenkost slikala. Neću uopće komentirati na šta slike liče, ali ni Amy Winehouse (za vrijeme narko-faze) nije mogla gore ispasti od mene. Sve bi još bilo dobro da nemoram tu istu devijantnu sliku sljedećih 5 godina pokazivati kad god mi se pojavi murjak pred očima. Žalibože. Već smo bile na pola puta pa smo se onako važno odlučile počastiti kavom u dobro nam poznatom Bonnu s dobro nam poznatim (i najdražim) konobarom kojem, istinabog, do dana današnjeg nismo uspjele zapamtiti ime. A kad su nam već i Fornetti bili usput, odlučile smo se i malo zdebljat (koda ovo nije dovoljno jel) Srećom, pa se Ella teška srca oglušila na moj zahtjev da kupimo i jednu veliku čokoladu. Onda opet na posao; put Petrinjske i fino ispunit formulare i predat zahtjev. E pa da je sad to još tako lako kako zvuči. Vrhunac nije bio što se mašina s brojevima za red pokvarila pa smo čekali da se netko udostoji popravit to čudo od tehnologije, nego ono dvosatno čekanje s još stotinjak ništa manje živčanih ljudi od nas. Onaj automat s kolom nas je spasio, a sreća je ovaj put bila šta sam se ja oglušila na Ellin zahtjev da kupimo veliku čokoladu. Dobro, prošlo i to, došla sam na red. Znate ono kad vam neko kaže da ste dobili pozitivno iz završenog iz matematike a na satu se ispostavi da nije baš tako? E, tako sam se ja otprilike osjećala nakon šta mi je žena na šalteru s onim ljigavim umjetnim smješkom priopćila da nemogu predat zahtjev jerbo nisam donjela putovnicu sa sobom. Tog trenutka joj je u mojim mislima pao klavir s desetog kata na glavu, baš ko u filmovima. Šteta šta nije ništa osjetila.
U principu, koliko god poludila na tu cjelokupnu situaciju, osjećala sam se jako važno cijelo to vrijeme. Ona bahato mahanje važnim papirima po gradu, potpisivanje formulara, uplaćivanje uplatnica, jutarnja kava uz obavezno pregledavanje fascikla da nisam nešto izgubila, žaljenje na temu "Sad moramo opet do one općine po nešto" i slično, osjećaš se odraslije. A to ti ni jedna osobna u stražnjem džepu nemože dati.
Nije da sad ambiciozno želim imat taj prokleti komad plastike s osobnim podacima (i neopisivom lošom slikom), al to mi je još korak naprijed. Onako, šta se života tiče. To je ko ono kad smo u prvom razredu dobili pokaz, pa smo bili face jer sad i mi mali balavci imamo nešto, barem mrvicu slično onome što imaju odrasli. Nema veze što su ga neki izgubili narednog tjedna.
Nisam sad htjela imati izljev živčanosti ovdje, ali sam htjela reći da mi se ovakve anegdote ne događaju više svaki dan i da to moram pod hitno promjeniti. Ovo je zapravo jedino šta bih mogla konkretizirati ovdje jer mi se neda pisati jebene monotonske gluposti kroz koje prolazim svaki dan, iznova i iznova.
Trebale bi se stvari kakti bitno promjenit na bolje, budući da se svi polako vraćaju s mora pa se kvart opet puni. Iako nemam nekih većih ambicija visit svaku večer na istom mjestu s istim ljudima, kolko god ih voljela. Vidiš, prije mi to nije smetalo, dapače, živjela sam za sve večeri provedene na školskom sa starom ekipom. Možda je razlog šta više nismo isti kao prije. Ili ja nisam ista kao prije. Zapravo, situacija nije ista kao prije. To sve mjenja.
Ako ništa drugo, naslagalo mi se par dobrih datuma. Bar nešto čem se radujem. Rokovo je 22. ako se ništa ne promjeni do tad, iako se kod nas uvijek NEŠTO promjeni. 14.9. je Balašević opet u Kerempuhu pa sad radim planove za kampiranje pred ulazom da nabavim karte. 20.9. je Hladno pivo, sviraju stare stvari pa bi trebalo bit zanimljivo. I onda 27.9. je neka feštica u Zadru na koju sam se nabrijala ić s Ellom. Možda i Špancir fest u međuvremenu dođe u obzir budući da nam Dinek svira, al to ćemo još vidjeti.
Znam da sam pogrješila, i znam da ti nije svejedno.
Rekla bi moja Carrie: “So many roads. So many detours. So many choices. So many mistakes.”
Post je objavljen 12.08.2009. u 20:42 sati.