O morskoj vodi više...
ovo mi je poznato već dvadesetak godina, ranije sam tretmane morskom vodom primjenjivao...
Razrijeđena morska voda sadrži gotovo istu koncentraciju minerala i elemenata u tragovima kao krvna plazma, a njen sadržaj natrija odgovara onom u krvi
Dianne Jacobs Thompson©2006
e-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
S web stranice: http://www.truthquest2.com/oceanplasma.htm
Moj stari strah od transfuzije krvi ili ubrizgavanja bilo čega drugog izravno u moj nezaštićeni krvotok s godinama postaje sve jači. Nije to vjersko pitanje, prije profesionalni rizik. Budući da sam zdravstveni istraživač, progone me užasne vizije onoga što bi moglo poći po zlu – i to s dobrim razlogom. Osjećam se poput inspektora mesne industrije koji je postao vegetarijanac. Poznate su mi stvari koje su zauvijek uništile moju nevinu vjeru u sve što ima veze s medicinom. Više ne vjerujem u «crkvu moderne medicine», niti svojevoljno plaćam desetinu njenim pseudobogovima.
«Oni», stručnjaci zdravstvene industrije (čitaj, industrije bolesti), u današnje vrijeme bolje kontroliraju krv kako bi otkrili nezdrave doze krvi zaražene HIV-om, hepatitisom i drugim uzročnicima bolesti, ali krvni proizvodi još uvijek nisu potpuno sigurni, čak i uz modernu tehnologiju. Nisu u mogućnosti sterilizirati krv ništa više nego što mogu sterilizirati cjepiva kako bi ubili sve neželjene «štetočine», a da pritom ne unište prirodu tih proizvoda. Oni testiraju krv i odvajaju komponente krvi centrifugiranjem i drugim metodama kako bi pročistili te tvari što je više moguće, ali nemoguće im je obećati ili isporučiti potpuno siguran proizvod dobiven od krvi. Krv je «živa»: ne može biti sterilizirana ili učinjena antiseptičnom.
Postoje bezbrojne, desetljećima stare horor-priče o transfuzijama, ali gotovo da nikada ne čujemo za njih. Na primjer, susjeda iz ulice izgubila je supruga prije otprilike četiri godine. On je bolovao od raka, ali se zarazio virusnim hepatitisom iz transfuzije krvi i umro od zatajenja jetre, a ne od raka. Mnogi ljudi poznaju nekoga tko je pretrpio posljedice transfuzije koja je pošla po zlu. To je životna činjenica i jedan od poznatih rizika kod kirurgije, bez obzira koliko rutinske.
Opasnosti koje vrebaju iz cjepiva
Nažalost, naišla sam na prevelik broj sličnih priča. Veći dio svoje odrasle dobi provela sam istražujući i pišući o području alternativne medicine (www.truthquest2.com ) s početnim fokusom na virusnim i bakterijskim bolestima i problematičnim cjepivima, od kojih se neka još uvijek proizvode iz zaliha pomiješane ljudske krvi ili s «oslabljenim» virusima stvorenim «serijskim prolaženjem» kroz kontaminirane kulture životinjskih tkiva. To znači da uzimaju ljudske viruse i stavljaju ih u slojeve životinjskih stanica stalno iznova, što ih prisiljava da se prilagode na strane stanice kako bi preživjeli. Ta «adaptacija» traži razmjenu genetskog materijala između virusa i stanica domaćina.
Kada se koriste stanice majmunskih bubrega, razmjena genetskog materijala koja se događa prisiljava ljudske viruse da postanu malo «majmunskiji», navodno zato da ne bi mogli izazvati bolest pune snage – što ne djeluje uvijek. U tom procesu izvorni majmunski virusi postaju malo «ljudskiji», što im daje veću kompatibilnost s ljudskim stanicama. To je mogao biti slučaj sa zloglasnim Epstein-Barrovim virusom, kojeg zovu «ljudskim» - iako mnogi znanstvenici vjeruju da je potekao od majmuna, inficirao ljude preko kontaminiranih cjepiva u mutiranom obliku, i onda postao povezan sa sindromom kroničnog umora i drugim bolestima. S druge strane, barijera između vrsta slabija je prema majmunima nego prema drugim životinjama, što nam daje slabiju zaštitu od njihovih patogenih organizama. Biološke opasnosti od majmunskih virusa dobro su poznate u određenim znanstvenim krugovima, ali šira javnost malo zna o tome.
Tijekom svojih istraživanja proučavala sam temu rekombinantne virologije: kombiniranja različitih virusa u nove sojeve, obično s opasnijim osobinama od «roditeljskih» virusa, od strane ljudi u bijelim kutama koji se igraju Boga. Rekombinacijski događaji mogu se pod određenim okolnostima dogoditi i u prirodi, posebno kad im u tome pomogne loša znanost. Na primjer, otkriveno je da majmunski virus zvan SV-40 (nakon što je postao 40. virus pronađen u tkivima majmuna) posjeduje jedinstvena svojstva. Taj «goli virus» može prodrijeti u bilo koju vrstu stanice bez problema «barijere između vrsta», i omogućuje različitim virusima da se prikače na njega i «ujašu» u genetski materijal stanice, gdje mogu preuzeti «mašineriju» i sami umnažati nove rekombinirane viruse. Otkriće tog virusa dovelo je do nastanka područja rekombinantne virologije, s mnogim strašnim posljedicama. SV-40 postao je dobro dokumentiran ali nepubliciran kontaminant u cjepivima protiv dječje paralize (proizvedenim iz staničnih kultura majmunskih bubrega) koji je od 1955. do 1963. ubrizgan u 95 milijuna primatelja koji o tome nisu znali ništa.
Prva službena tvrdnja bila je da SV-40 virusi «nemaju nikakvog značaja za sigurnost ili djelotvornost cjepiva protiv dječje paralize»; ali kad je virus prvi put nakon njegovog otkrića testiran na zamorcima, životinje su dobile tumore žlijezda slinovnica i simptome imunodeficijencije. Analogni organ kod ljudi je gušterača. Smrtonosni rak gušterače od tog je vremena dostigao epidemijsku raširenost. SV-40 sada se povezuje s brojnim vrstama raka, uključujući ljudske mezoteliome, osteosarkome, tumore na mozgu, ependimome, tumore koroidnog pleksusa i druge. Te iste kulture majmunskih stanica, korištene u dobivanju cjepiva, sadržavale su druge viruse, poput SIV-a (virus majmunske imunodeficijencije), koji ima važnu ulogu u strukturi jednog drugog rekombinantnog virusa koji poznajemo kao HIV.
Nema javnosti ponuđenih dokaza da je HIV nastao prirodnom rekombinacijom, ali sofisticiranost tog virusa i neki dokumentirani vladini zahtjevi za stvaranje sličnog biološkog oružja sugeriraju suprotno. Međutim, jedna studija izrađena na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) a kasnije zataškana, u kojoj se afrički AIDS povezuje s WHO-ovim kampanjama cijepljenja protiv boginja, dječje paralize i drugih bolesti, teoretizirala je da su virusna cjepiva «aktivirala» dormantne viruse, tako da je to mogućnost koja potkrepljuje prirodnu rekombinaciju – osim ako HIV nije bio namjerno dodan u određena cjepiva.
Londonski Times objavio je ovu priču 11. svibnja 1986, ali američki mediji su je prešutjeli. Takve informacije rijetko stižu do šire javnosti u mojoj zemlji. Ista se stvar dogodila kada je zataškana jedna od najstravičnijih znanstvenih «grešaka» u povijesti. U to su bile uključene «HeLa stanice» - najagresivnije poznate kulture stanica raka – koje su završile u znanstvenim laboratorijima širom svijeta radi istraživanja, a onda su kontaminirale mnoge stanične kulture koje se koriste za cjepiva... greškom. Razmislite o virusima za ljudska cjepiva koji se uzgajaju u stanicama raka i razmjenjuju genetske informacije s kanceroznim stanicama domaćinima prije ubrizgavanja u milijune bezbrižnih žrtava!
Problemi s transfuzijom krvi
To je samo dio onoga s čime se čovjek potencijalno suočava kada prima krv od neke druge osobe ili osoba s neotkrivenom infekcijom. Sam Biser, istraživač na polju alternativne medicine, intervjuirao je dr. Williama Donalda Kellya, DDS, MS, koji mu je prenio razgovor s dr. Friedmanom i dr. Burtonom iz bivšeg Imunološkog centra u Great Necku, New York. Njihovo istraživanje navodno je sugeriralo da transfuzija krvi može uništiti vašu otpornost na rak. Dr. Burton je vjerovao, poput mnogih vjerskih grupa, da transfuzije krvi, uvjetno rečeno, mogu uzrokovati rak. Dr. Burton tvrdio je da tumor, kako bi preživio, luči tvari zvane «blokirajući faktori» koji ga štite od prirodnog obrambenog sustava tijela. Vjerovao je da bi transfuzija dovela do prenošenja tih blokirajućih faktora s davatelja, što bi suzbilo primateljev imunološki sustav dovoljno da se tumoru omogući razvoj. Taj bi novi tumor onda stvarao vlastite blokirajuće faktore. Rak se ne bi prenio izravno, ali, na taj način, transfuzija krvi može povećati nečiju osjetljivost na rak.
Iako me mogući «blokirajući faktori» i kontaminacija ljudskim i životinjskim mikrobima iz krvi donekle zabrinjavaju, tu su i drugi faktori koji mi noću ne daju spavati... Osoba koju sam upoznala na koledžu jednom je usput spomenula da je transfuzija krvi promijenila njezin život. Opisala je kako se oporavljala od kirurškog zahvata nakon nesreće i probudila s izmijenjenom osobnošću. Za svoje je stanje okrivila transfuziju krvi koju su joj dali. Kako sam ju upoznala tek nakon tog događaja ne mogu reći je li promjena bila pozitivna ili negativna, ali tko bi želio da mu se tako nešto dogodi dok je pod anestezijom?
Međutim, nešto puno gore od promjene osobnosti utjecalo je na moje mišljenje 1981. Te godine, na Aljasci, rodila sam svoje jedino dijete – što je bio dugo očekivan događaj za mene, tada u dobi od 34 godine, i bebinu kumu, Ceci Clark, umjetnicu i vlasnicu galerije od priličnog ugleda u toj državi. Ceci je dobila rak kostiju koji nije bio odmah dijagnosticiran. Prije nego što su ga otkrili, bila je operirana iz drugih razloga i primila je transfuziju krvi. Kad se probudila, mozak joj je bio pobrkan, da se tako izrazim. Prepoznala me, ali je mislila da sam njena sestra, i zbunila se pokušavajući shvatiti odakle je došlo to novorođenče. Kasnije su otkrili rak. Umrla je ubrzo nakon toga.
Morski tretman
U godinama koje su uslijedile, moje istraživanje okrenulo se prema alternativnim terapijama protiv raka i lijekovima za kronične degenerativne bolesti, posebno nakon što sam postala beznadno bolesna i povratila svoje zdravlje, kao i zdravlje drugih članova obitelji, bez lijekova ili kirurgije, zahvaljujući neobičnom liječniku natoropatu iz Spokanea, Washington - pokojnom dr. Haroldu Dicku, ND. Njegove izvanredne dijagnostičke i liječničke vještine usvojila je i usavršila njegova kći, dr. Letitia Dick-Watrous, ND, koja je s njim odradila tri godine stažiranja, postala njegova suradnica i preuzela njegovu ordinaciju nakon njegove smrti. Dr. Nick nije samo preokrenuo moje zdravstveno stanje slabo poznatim dijagnostičkim «alatom» i moderniziranim načinom liječenja s korijenima u starom «vodenom lijeku» slavnog njemačkog oca Sebastiana Kneippa, testu tolerancije hrane O. G. Carrolla i konstitucijske hidroterapije, nego je bio moj mentor i u meni je probudio entuzijazam za istraživanje koji nikada nije nestao – a dr. Dick-Watrous razbuktala je vatru.
Tijekom istraživanja prirodnih metoda liječenja postala sam član jedne web-stranice koja je opisivala slabo poznate alternativne tretmane za rak i infekcije. Među njima je bio i «morski tretman», temeljen na radu francuskog biologa/fiziologa Renéa Quintona. On je dokazao da je morska voda, prikladno pripremljena i pod određenim uvjetima, doslovno identična krvnoj plazmi sisavaca. Uz pomoć mnogih uglednih liječnika on je početkom dvadesetog stoljeća uspješno koristio morsku vodu kao lijek na tisućama pacijenata u Francuskoj i Egiptu. Rak je u to vrijeme bio gotovo nepoznat, ali mnoge druge bolesti reagirale su na injekcije razrijeđene oceanske vode – prave «morske plazme» koja je mogla remineralizirati bolesno tijelo, normalizirati pH (kiselo-alkalnu) razinu i uravnotežiti elektrolite, uklanjajući time temeljni uzrok mnogih bolesti kroz regeneraciju «unutarnjeg terena», kako je to Quinton zvao.
Izvještaj je uključivao fotografije pacijenata prije i nakon tretmana. Kao i većinu ljudi, prvo su me privukle šokantne 100 godina stare fotografije, a znanost je bila na dalekom drugom mjestu. Bebe vraćene s ruba smrti od kolere i drugih uzroka; tijela nalik na leševe ispunjena do zdrave punašnosti; gruba koža koja suzi od ekcema pretvorena u glatku i bez ozljeda... sve zahvaljujući moći morske vode. Dokazano je da su se mnoge od pokora ranog dvadesetog stoljeća kao što je tuberkuloza mogle liječiti ovom izvanrednom morskom plazmom. Oceanska voda (plazma) u povijesti je imala brojne primjene, na temelju koncepta obnavljanja, pročišćavanja i regeneracije unutarnjeg terena fluida, kao i održavanja ravnoteže tijela. Dokazano je da podržava i obnavlja stanične funkcije.
Koliko je važna ravnoteža minerala i elemenata u tragovima u tijelu? Mnogi istraživači, uključujući dr. Joela Wallacha, autora uspješne audio kazete Dead Doctors Don't Lie, tvrdi da nedostatak samo jednog minerala potrebnog tijelu može potaknuti javljanje čak deset različitih simptoma. Naravno, moderna medicina za većinu ljudskih bolesti još uvijek uglavnom krivi klice i genetiku, tako da se teorija o «nedostatku minerala» uglavnom ignorira. Ali dr. Wallach vjeruje da je česta srčana bolest, kardiomiopatija – bolest koja je ubila bezbrojne žrtve od profesionalnih sportaša do kardiologa, ili ih pretvorila u kandidate za transplantaciju srca – uzrokovana običnim nedostatkom selena, elementa u tragovima, što se može liječiti ili prevenirati dodacima prehrani koji koštaju par centa dnevno.
Tu na scenu stupa morska voda – nedostajuća karika u prehrani siromašnoj elementima! Ona sadrži sve poznate minerale i elemente u tragovima, u organskom obliku i odgovarajućim omjerima potrebnim ljudskim tkivima – i cijelo je vrijeme bila tu kao iscjeljujući i životvorni agens, skriven a svima na vidiku. Iako je web-stranica na kojoj sam prvi put saznala za morski tretman imala dobar prikaz i impresivne slike, potpunija web-stranica o toj temi bila je u pripremi. Tamo, na njegovoj akademskoj web-stranici www.oceanplasma.org, otkrila sam da dr. Juergen Buche, ND, prevodi golemu količinu istraživanja o oceanskoj vodi i prateće dokumentacije s izvornog francuskog na engleski.
Ono što sam pronašla na toj stranici bio je pogodak «u sridu» da još uvijek teturam! Naišla sam na nešto što je rezoniralo s mojom fobijom od transfuzije. Pokazalo se da su na napuštenim psima izvođeni pokusi kako bi se testirala oceanska plazma (razrijeđena, hladno filtrirana oceanska voda) kao zamjena za transfuziju. U jednom eksperimentu René Quinton i njegov medicinski tim iz psa su izvukli svu njegovu krv i zamijenili je izotoničnom (razrijeđenom) morskom vodom. Pomislili biste da je pas trebao umrijeti istog trena, ali pas je preživio. Drugog dana nakon transfuzije, 50 posto komponenti krvi ponovno se pojavilo. Do četvrtog dana obnovilo se skoro 100 posto nedostajućih komponenti, što, kako se čini, dokazuje biološku transmutaciju (promjenu jednog elementa u drugi). Ne samo što se krv potpuno regenerirala, nego je nedugo nakon procedure pas skakao uokolo poput šteneta, vitalniji nego ikad, i poživio je još mnogo godina. Samo pomislite što bi sigurna, djelotvorna, neiscrpna zamjena za transfuziju krvi značila za svijet: ne bi bilo nuspojava, ne bi trebalo usklađivati krvne grupe, ne bi trebalo provjeravati prisutnost patogenih organizama, i bila bi to prava plazma s dokazanim vlastitim ljekovitim svojstvima!
Pa, što se dogodilo s tim čudotvornim morskim tretmanom? Prvi svjetski rat stao je na put medicinskim istraživanjima, i Quinton je pozvan u vojsku. Umro je 1925. Ti su događaji donekle prekinuli kontinuitet bolnica i klinika s morskim tretmanom, kojih je bilo mnogo. Međutim, njegovi medicinski suradnici i gorljivi sljedbenici nastavili su s tretmanom, i on je u nekoliko zemalja doživio preporod nakon Drugog svjetskog rata. Testovi na životinjama s morskom vodom kao zamjenom za transfuziju ponovljeni su s istim rezultatima 1969; ali otada se «morski tretman» koristi kao terapijski agent na ljudima, uglavnom kao temeljni tretman za kronične degenerativne bolesti. Također, postao je poznat kao potpuna i brzo iskoristiva tekuća nadopuna mineralima i elementima u tragovima za remineralizaciju, detoksifikaciju, povećanje energije i ublažavanje stresa.
Nitko nikada nije pokušao izvesti pokuse s transfuzijom na ljudima. Što se tiče ljekovitih svojstava morske vode, u današnjoj restriktivnoj medicinskoj atmosferi o morskoj se vodi smije govoriti samo kao o «mineralnom piću». Ako netko izgovori ili napiše riječ «lijek» u vezi s nekim zaštićenim imenom, «prekršaj» bi bio pravno utuživ. Samo se za farmaceutski lijek, toksičan po samoj svojoj prirodi, smije reći da «liječi». Nikakve od FDA sankcionirane studije o djelotvornosti tretmana morskom vodom za neku bolest neće biti financirane ili prijavljene, jer se neki dodatak prehrani može proučavati samo u vezi s njegovim faktorom «smanjenja rizika» od neke bolesti kako to definira vladina agencija, a ne kao tretman za samu bolest.
Zašto nikada nismo čuli za Renéa Quintona i njegov morski tretman?
Bolestan zdravstveni sustav
SAD bilježe najgore nacionalno zdravlje od svih industrijaliziranih zemalja u svijetu – usprkos tome što troše najviše novaca na zdravstvena istraživanja i zdravstvenu skrb. Ova zemlja žalosno zaostaje u mnogim područjima medicinske znanosti, posebno kada se oni koji profitiraju od loše znanosti pozivaju pod oružje radi vlastite zaštite od sigurnijih, djelotvornijih i jeftinijih lijekova i metoda kao što je Quintonova skromna ali živa terapija oceanskom vodom.
Pogledajte međunarodnu farmaceutsku industriju. Posjeduje toliko novca i moći da kontrolira ne samo FDA, nego i američke zakone i politiku o zdravstvu. Uzmimo, na primjer, slučaj porasta «kolesterola». U prošlosti, federalne smjernice za kontrolu kolesterola bile su ovakve: za nekoga s 300 mg kolesterola u prehrani dnevno, s razinom HDL-a (dobrog kolesterola) od 35 mg po decilitru u krvi, smatralo se da ima neprihvatljive razine i da ga je potrebno liječiti. Međutim, pod «vodstvom» moćne farmaceutske industrije, te federalne smjernice nedavno su promijenjene. Sada se manje od 200 mg kolesterola u prehrani dnevno smatra prihvatljivim, a svaka razina HDL-a (dobrog kolesterola) manja od 40 mg/dL sada je neprihvatljiva (JAMA 2001; 285:2486-2497). Prevedeno: po starim smjernicama, 13 milijuna ljudi bilo je poticano na uzimanje lijekova; po novim smjernicama, sada 36 milijuna ljudi kupuje te lijekove, a to znači da milijarde dolara dodatnih prihoda odlaze farmaceutskim kompanijama.
U isto vrijeme, te farmaceutske kompanije bile su posebno nesklone objavljivanju bilo kakvih informacija o posljedicama lijekovima izazvanog niskog kolesterola, koje - prema nekim studijama - mogu uključivati depresiju, nasilno ponašanje, suicidalnost, agresivnost, povećan rizik od moždanog udara i slabu funkciju imunološkog sustava. Čini se da nam ispiru mozak nekom vrstom mitologije lijekova kako bismo vjerovali da su bolesti uzrokovane nedostatkom lijekova, i da se mogu liječiti isključivo povećanim i skupim uzimanjem lijekova.
Što bi se dogodilo s tim međunarodnim farmaceutskim kartelima kad bi se na tržištu izvan njihove kontrole iznenada pojavio pravi lijek za rak? Budući da oni financijski postoje samo radi «tretiranja simptoma» (kontrole bolesti), a ne radi liječenja bilo čega, moguće je da bi se, kao posljedica toga, cijela naša financijska/medicinska infrastruktura mogla srušiti. Vlasnici dionica farmaceutskih kompanija žele profite, a ne lijek koji bi stao na kraj ljudskim patnjama i okončao priljev profita. Slične priče mogu se čuti i u vezi sa zamjenama za fosilna goriva i drugim otkrićima te izumima koji bi mogli promijeniti svijet, ali nikada nisu dospjeli na otvoreno tržište zbog intervencija konkurencije.
Slično tome, sigurna zamjena za transfuziju krvi mogla bi ugroziti previše bogatih i moćnih dijelova medicinskog tržišta da bi ikada ugledala svjetlo dana... ali mogućnosti se daju zamisliti. Međutim, «Vizija bez djelovanja samo je san», kako je rekao dr. Buche. Smatrajte ovaj članak početkom djelovanja – možda vašeg djelovanja!
Prikupljanje živog rješenja
Morska voda može se uzimati oralno ili se može ubrizgati injekcijom. Međutim, prikupljanje morske vode za potrošnju nije jednostavno; ono traži znanje, pažnju i odgovarajuću opremu. Morska voda se razlikuje po sastavu i ne može se uzimati nasumce. Njen sastav varira ovisno o udaljenosti od obale, klimi i morskoj vegetaciji. Tijekom cijelog procesa od oceana do boce, morska voda ne smije doći u dodir s metalom; mora ostati hladna, jer toplina ubija okrepljujuća živa svojstva morske vode. Mora se transportirati i čuvati u staklu ili plastičnim posudama prikladnim za hranu. Nakon toga ju je potrebno testirati i pročistiti hladnim postupkom koji ju štiti od promjena i čuva njeno stanje kao žive otopine (više detalja o prikupljanju morske vode može se naći na web-stranici http://www.truthquest2.com/oceanplasma.htm .)
Morska voda u svom izvornom i iskonskom stanju imala je samo trećinu sadržaja soli koji ima danas, i ta se činjenica još uvijek odražava u udjelu soli u krvi i suzama. Oceani su kroz vjekove postali koncentriraniji, i njihova je voda sada daleko preslana da bi se mogla piti u većim količinama. Da bi se oceanska voda mogla koristiti kao krvna plazma, mora biti razrijeđena ultračistom vodom do iste koncentracije kakvu ima krvna plazma: to jest, do devet grama soli po litri. Kao savršena mineralna nadopuna, može se uzimati oralno u razrijeđenom obliku ili nerazrijeđena, za ljude koji nisu osjetljivi na natrij – ali samo u malim količinama, kao što je jedna unca [0,03 litre] odjednom, i nekoliko puta dnevno, ako je potrebno.
Međutim, izuzetno je važno da ju se za kućnu upotrebu razrjeđuje čistom izvorskom vodom, jer klorirana voda na oceansku vodu djeluje jednako štetno kao što, prema nekoliko studija, djeluje na ljudsko tijelo. Francuzi su to shvatili: oni ozoniraju vodu za piće umjesto da u nju dodaju (jeftiniji) klor.
Točna svojstva morske vode ostaju zagonetka za suvremenu znanost. Usprkos našem velikom tehničkom znanju, potpuna priroda morske vode prkosi analizama. Ona ima neka živa svojstva koja su izvan zbroja njenih sastojaka. Ne može se osušiti i vratiti u prvobitno stanje, niti se može sintetizirati u kemijskom laboratoriju. Veliki francuski znanstvenik Antoine Béchamp krv je smatrao nekom vrstom tekućeg tkiva, a ne samo tekućinom.
Morska voda također u sebi ima nešto po čemu je više od «obične vode». Ona podržava život, kao što je dokazao nobelovac Alexis Carroll, koji je u njoj preko 26 godina održavao na životu komadić tkiva kokošjeg srca, uz svakodnevno mijenjanje vode kako bi se uklonio metabolički otpad.
U stvari, moglo bi se reći da smo mi sačuvali ocean u sebi, i da je taj hranjivim tvarima bogat medij izvor života. Svaka stanica u tijelu kupa se i hrani u njemu. On preuzima i odnosi otpadne produkte staničnog metabolizma. On ima životnu snagu – za razliku od slane otopine u poznatim vrećicama u svakoj bolnici, koja nije ništa više od otopine kuhinjske soli u običnoj vodi. Prerađena kuhinjska sol nema puno sličnosti sa sirovom, neprerađenom, mineralima bogatom morskom soli koju bismo trebali koristiti, a naša iscrpljena tijela trpe posljedice toga.
Kad bih trebala ići na operaciju, željela bih iznad svoje glave vidjeti vrećicu «oceanske plazme» prije nego što se pogase svjetla. Svijet treba ljude s hrabrošću i vizijom, spremne pokrenuti prve pokuse s transfuzijom morske vode na ljudima; svijet treba nekoga tko će nastaviti pokuse Renéa Quintona na životinjama i napraviti taj skok u budućnost koji označava istinski napredak.
Riječ urednika:
Zbog ograničenosti prostora nismo u mogućnosti objaviti bilješke i izvore uz ovaj članak. Ako ih želite pogledati, posjetite našu web-lokaciju na http://www.nexusmagazine.com , ili autoričinu web-stranicu na http://www.truthquest2.com/oceanplasma.htm
O autorici:
Dianne Jacobs Thompson je 1976. diplomirala umjetnost na današnjem Državnom sveučilištu zapadni Washington, nakon čega je od Državnog sveučilišta središnji Washington dobila dozvolu za predavanje o umjetnosti s odobrenjem za rad putem medija. Povremeno je predavala u javnim školama kroz protekla dva desetljeća, a od 1981. bavi se istraživanjem i pisanjem o alternativnoj medicini.
Većina članaka i izvještaja bila je po svojoj prirodi previše kontroverzna – bavila se opasnostima od konzervativne medicine i alternativnim liječenjem – za objavljivanje u to vrijeme, ali internet je uklonio bezbrojne blokade koje su ranije sprečavale objavljivanje takvih informacija u medijima glavne struje, i mnogim je takvim putnicima omogućila pristup «informacijskoj superautocesti».
Dianina web-lokacija je na http://www.truthquest2.com
Može ju se kontaktirati na e-mail Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript .
U Rijeci, 11.08.2009. godine Borivoj Bukva
Post je objavljen 12.08.2009. u 05:55 sati.