Recimo da postoji volja za činjenjem nečega. Matematičari bi rekli "pretpostavimo da", ali ja sam već dulje vrijeme odmetnik od matematike, možda čak i jeretik, jer se igram brojevima, a ne skupovima, pa ću radije ostaviti kako jest, uključujući i odvirak. Produkt te volje je tzv. vrijeme psihičke pripreme, koje traje od par milisekundi, koliko treba živcima da dobace signal do mišića pa do par desetljeća. Iza njega slijedi činjenje samo, a o njemu neka govori oni koji nešto rade. Dalje slijedi bifurkacija (to da uvedem u rječnik nekima možebit novu riječ, a meni isto, jer ju znam samo par godina.
Možete se domisliti novog posla dok još radite prvi, a možete i poslije. Prva mogućnost je tipična za ljude od nervoze i prezaposlenosti. Moje je iskustvo da u stanju prezaposlenosti radim malo do nimalo. Tako da se oni koji imaju posla preko glave mogu smatrati raskrinkanima.
A onda je počeo nekakav film pa sam otišao gledati ga, mejsto da dovršim što sam već mislio.
Jasno, ovo smatram dovršenim. Tekst je uvod sam sebi. Imate punu slobodu trpjeti kitobolju oko toga što bi bilo dalje.
Post je objavljen 10.08.2009. u 22:10 sati.