U rano jutro probudi me prasak groma.
Sanjiv slusam sta ce dalje biti.
Tresnu bas ko pored kreveta, sve se zatrese, vrata krenuse, prozori se orosise, poce da pljusti kisa.
Augustovska. Prerijska jer sam u sred Prerije a ne u Bosni
Pogledah na kalendar august 9.
Ucas sjetih se te Nebeske ljutnje.
Ime je krcmi. Nasem domu.
Sjedimo uz jutarnju kafu ja Mlinarec, drug mi Stevica i gazdarica Bogdanka.
-Mlinarec, guknu Stevica, jesili primjetio kad smo isli ovamo da ona Taibova sljiva ranka pocela da rudi, eto jeseni.
-Jesam, sto neubra koju, i onako se zalis da ce te cijeli rat proci a da nisi nista oplacko.
-Pa da oplackam.
-Plackaj imas dva svjedoka ja i gazdarica Bogdanka smo tu. Tvridimo sad i na sudu da ti nisi ratni profiter nego ti treba po koja sljiva i to ranka cisto radi probave.
Usta dugonogi Stevica i nevoljko se zagega prema izlazu, ocito nevjerujuci garancijama mene i gazdarice Bogdanke.
Rat je.
Lud i surov.
Ludji i suroviji da nemoze biti.
-Sta to krades Vlase, jedan dabili , cusmo rezanje komsije Taiba
-Komso Taibe ja sam Stevica, kakav Vlah, samo da uzmem koju sljivu ranku nesto me koci stolica pa ko velim nebili pomoglo.
-O tilisi Stevo, ma samo bujrum, uzmi, ja mislio neki od onih tvojih cafira, pa branim koliko se odbraniti da, a vidim da se razumjes u sljive to ti je ranka zvana Drickulja. Oprezno s njom. Mnoge je obrukala.
Pripazi, nemoj da ispadne da ti nisam reko, i nek ti je Halal.
Sve smo mi to culi i cekamo plijen.
Rat je.
Ulazi Stevica iz dva dzepa uskih farmerica vadi devet sljiva.
-Svakom po tri i da niste pisnuli, zamalo se ne obrukah kod komsije.
-Cuj a sto, uglas cemo nas dvoje.
-Pa jebemliga ljudi pa rat je ljudi, covjek je sam i star i nemocan, ja potegoh granu a on vrisnu name. I jos rece da sam ja Vlah koji krade.
Jebite se i vi i sljive, necu ih ni probati.
Na stolu osta postena podjela na troje, niko i poteze rukom.
A bili smo zeljni svega pa i ti sljiva.
Dugo smo cutke sjedili, osramoceni i bijedni.
Dugo nismo ni smjeli pogledati Stevi u oci preko debelih naocala, cutke je pusio smotanu cigaru, gledao u ulicicu preko vrata, nikom ne nudeci ni dima.
A cigare smo bas dijelili bratski, na dimove.
Kafana se poce puniti polako.
Poce se okupljati svakojakog soja. Rezervista, ojacalih ranjenika, dezertera a ponajvise ratnih muckarosa.
Gazdarica Bogdanka izuzetno intiligentna zena, smrci obrve kad ugleda toliko dezertera i pljackasa.
Zestoko cvilenje dva vojna dzipa trznu je:
-Bjezi u kuhinju tamo te nece traziti, a ti Stevo zategni malo taj stolnjak, ja cu odnijeti njegovu kafu a ti pripali dvije , ko ja i ti.
Strugnuh u kuhinju.
Iz kuhinje cujem hod teskih vojnickih cizama. Tajac. Prtpostavljam legitimisu.
Na sporetu miris makarona sa sirom.
Jebes vojsku i sve okupacije.
Bi li ja smio okupirat vec nasutu ciniju ?
Glad ociju nema, smazah tu ciniju i ostatak sto je gazdarica ostavila za muza Stojana, sto je bila pozamasnija dijelka.
Taman kad sam poceo razmisljati kako cu pred oci gazdarici, otvori vrata licno ona:
-Izidji slobodno, otisli su, a i oni su kud koji mili moji.!!
Sjedoh za sto.
Dodje i nepopijena kafa. Stevica mi pruzi cigaru, zapali i on i Bogdanka i svi odahnusmo.
Bogdaka ce ti prva:
-Zamisli da su te ovdje danas nasli, ode kafana ko peterda, da si ih samo mogo vidit njih devet ko devet vukova, cak su i Stevicu legitimisali i mene. Jedan ma cak upita:
- Cudo jedno kako onaj Balija nije s vama.?
-Haj nek je proslo, donijecu vam duplu rakiju a ja odoh na dorucak, ako neko i navrati, znate posluziti, ne zovite me za svaku sitnicu.
Nosila je male papucice sa niskom stiklom koje su odavle ljepotu njenih kukova i zrelih guzova, jakih bedri i malkice cupavih nogica.
Odose stiklice u kuhinju.
Znao sam sta me slijedi. Stiklice sve brze nazad do vrata.
-A tu li si Balince, ja te krijem a ti !!
Pojede mi sav dorucak pa i Stojanov, sram te bilo. Vidi ti samo njega Stevo. Ja i ti se zivi usrali da ge neotkriju a on ovako.
-I jos jutros rece mi Taib da sam Vlah, doda Stevo,
-Ovaj dan nece na dobro, nikako.
-aaaaaaa, kud jutros otvori i jos Svetac.
Oko podne pokuljase oblaci, zapadni, grmecki. Cesto je s te strane dolazila ta bozja blagodat, sa mocnom kisom, gradovima i olujama.
Svake cetvrte ili pete godine zavrsilo bi sa teskim poplavama, pokidanim ograncima jabuka, krusaka, sljiva, dudova, jablanova a najvise zalosnih vrba.
Gledali smo nemir koji dolazi.
Rezka svjetlost i prasak sve nas ukoci.
Ponovo u istoj sekundi sjevnu jos jace i grom ko da udari u sama vrata.
-Sveti Pantelija, rece Stevica
-Rekoh vam da je danas Svetac, doda Bogdanka.
-Jebem li ga Stevo valjda Sveti Ilija to odradjuje, ne kaze se dzaba Ilija Gromovnik, to i mi Turci znamo.
-Imaju neke stvari sto ni pravoslavci neznaju, tako da se i necudim tvom neznanju. Sveti Pantelija je jedan od nasih najljucih svetaca, Sveti Ilija je samo opomena, ko je ne ispostuje eto Pantelije u svoj svojoj moci kao sto je to uravo sad!
Ove rijeci dok je izgovaro trestali gromovi.
Stigose oblaci i sa Kozare.
Sve se zatamni. Noc.
Pobise se vjetrovi.
Velika zalosna vrba preko puta kafane licila mi je na djevojcicu sa dugom rezeda kosom koja se igra sa olujom bez straha i leti joj u susret.
Divio sam se toj nepobjedivosti i jacini napadaca.
Svi ti ucesnici u toj bitci su moji davnasnji prijatelji i strahovi, kojih se sjecam kad sam bio djecak i krio se pod sto od zestoke grmljavine.
-Cim malo ovo ojenja idemo kuci- Stevo ce ti
-Aman Jarabi, ja cu ti
-E fala Svetom Panteliji kad nas sviju opomenu. Tebi oni makaroni sa sirom nek su halal kako se to kod vas kaze. Sad odlazite vidite da nije vrijeme za kafane.
Krenusmo na kotacima.
Rijetka kisa al kapi ko od litre mrznu catinske ruke.
Potoci se pomamili.
Vjetrovi jos udaraju.
Guramo i dalje, okrenem se kad tacno kod Mladenovog spomenika pao i Stevica.
Slomio desni kuk, naocale u travnjaku.
-Sveti Pantelija!
-Vidis da jes, jebemli ga daj ruku da da se pridignem.
Trestalo je jos uvjek, kad smo stigli do bagremika sve je hucalo do straha.
Ljilja, Stevicina zena, otvori nam vrata, odahnusmo.
Post je objavljen 10.08.2009. u 06:01 sati.