Marketing
Fucked up
Nema isprike za tri komada pizze koje sam danas pojela. Nema isprike za to sto sam bila kuja prema decku kojeg volim, i to sto on ne zna sto bi mislio. Nema isprike sto sam sada ispila pola boce vina i ne namjeravam stati.
Sve je otislo u nekom losem smjeru, cini mi se. Nezadovoljna sam sobom i stvarima koje radim. Zasto sam mu, za ime boga, isla reci da me privlaci bivsi jos uvijek? On je super reagirao. Ne zeli me ostaviti, zeli to rijesiti. A ja se osjecam krivom, krivom, krivom. Tako mi i treba, kad sam jebena kuja. I onda idem utopiti tugu u hrani. Sada i u alkoholu (znam, alkoholne kalorije, ali treba mi nesto da barem nakratko zaboravim na sebe). Ne mogu se pogledati u ogledalo, zlo mi je od tog odraza. Nisam ga vrijedna, nisam vrijedna nicega sto imam. Nikad nisam znala biti zahvalna. I sad se bojim da cu ga izgubiti. Umrijet cu ako bude tako...
Jedino sto je pozitivno zadnjih mjeseci u mom zivotu je On. Zna za moj ed, uzasno je razuman, pricamo o tome, pokusava mi pomoci.
Koliko sam samo kalorija strpala u sebe? Ne znam ni sama. Ja sam odvratna, debela nistarija i ne zasluzujem nista bolje od ovoga sto dobivam.
Mozda bas zato ove suze koje sada teku mojim molim licem.
Ali tako sam jebeno slaba. Tako sam jebeno slomljena, i ne znam kako cu dalje.
Ne znam zivjeti bez ed-a, vec sam se navikla na njega, ali ponekad me previse iscrpljuje. Ne zelim se vise izjedati zbog svakog komada hrane koji zavrsi u mojim ustima, ne zelim vise opsesivno zbrajati kalorije i vagati se i mjeriti se, ne zelim vise gledati thinspo slike i onda pasti u depresiju.
Samo zelim biti mrsava, ne trazim previse.
Ne znam gdje je sada broj na vagi. Nemam snage za vaganje, vec dugo, sto je odvratno znam, jer kako cu dalje ako ne znam gdje sam trenutno.
Ali postaje besmisleno, iskreno. Kao da gubim utrku sa vremenom. Kao da ce me sve ovo potpuno sjebati. Moja licnost je sjebala sve i svakog osim mene, a unistavam i sebe samu. Rijesila sam se rezanja vec pred godinu dana, ali znam mu pribjeci potajno, kada mislim da vise ne mogu.
Ruke mi drhte i same posezu za ziletom sakrivenim tamo gdje ga nitko nece naci. Jos samo veceras, osjecaj krivnje, puno alkohola, puno krvi i puno boli.
A onda cu valjda moci nastaviti...
Post je objavljen 09.08.2009. u 23:03 sati.