Pregled posta

Toluenova priča ( pismo prijatelja )

Dramatičan osobni doživljaj, vrhunskom spontanošću i jednostavnošću pretočen u napetu, potresnu i katarzičnu prozu ...

Iako je duboko bolna i teška, ne bojte se posve unijeti u priču što se prije više od godinu dana dogodila našem dragom sugovorniku i pripovjedaču, ... vidjet ćete zašto .



Piše: Toluen



" Draga Cat :-)



Jučer mi je bio uvjerljivo najstrašniji dan koji sam ikada doživio u životu. Nažalost, malo je osoba na svijetu koje volimo bezrezervno i za koje bi sve učinili. A kada im se dogodi nešto zaista loše, onda to djeluje razarajuće.

Jučer oko 13:30 moja mama mi je umalo umrla na rukama.

Ima već dugo vremena problema sa srcem, dijabetesom i već je u zrelim godinama. Tata je otišao u vinograd nešto raditi, a mama ostala doma i iz dosade primila se nekog posla oko šupe. Nešto kasnije sam slučajno došao do dnevne sobe i primjetio da sjedi na svom mjestu i odmara se. Nije se doimala ništa drugačije nego prethodnih dana, ali iz nekog razloga sam sjeo kraj nje da je pitam kako je. Inače prije nekoliko mjeseci je bila u bolnici na internoj ležala zbog jake boli u prsima i dijagnosticirano je da ima laganu upalu perikarda, nakon čega je otpuštena kući uz kontinuiranu terapiju. Tako kako prolaze mjeseci ona se pomalo žali kako je boli povremeno u prsima i leđima, ali to je bilo to. Tako i sada lagano smo razgovarali i žalila se kako ne može raditi jer je opet boli u prsima. Nakon otprilike desetak minuta razgovora ona je odjednom pred mojim očima počela čudno klimati glavom poluzatvorenih očiju. Učinilo mi se kao da masira vrat, ali nije bilo tako. Pokušao sam je dozvati - bez odgovora. Tada sam shvatio da se događa nešto zbilja užasno. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Prestala je normalno disati. Skočio sam užasnuto, dozivajući je, gotovo vrišteći i položio na krevet pokušavajući je mahnito probuditi - oživjeti. Ništa. Brzo sam zgrabio telefon nazvao hitnu i javio im da odmah dojure. U međuvremenu sam pokušao dati umjetno disanje i prvu pomoć. Bez uspjeha.

Nakon nekoliko minuta došla je hitna i oni su preuzeli. Utvrdili su da srce ne radi nego treperi (fibrilira) i odmah napravili dva elektrošoka. Nakon drugog su dobili znakove ritma, ali nije bilo drugih znakova života.

Zaista brzo smo je smjestili na nosila i u kola hitne koja ju je odmah odvezla u bolnicu na internu. Ostao sam doma brzo javio bratu u Samobor što se događa i zamolio da hitno ode po tatu u vinograd. Nisam mogao to javiti tati jer bi onda sigurno imao još jedan neriješivi problem. Brat je odmah krenuo, a ja odjurio autom na internu. Možeš zamisliti bio sam u totalnom šoku i paraliziran, ali ipak Bogu hvala, dovoljno priseban da barem dio stvari napravim svjesno i logički.

Na internoj doktori su bili oko nje i nisu mi dali da priđem, kao pričekajte vani. Nakon nekoliko minuta su me pozvali i rekli da su dobili stabilan ritam srca, ali da nije pri svjesti. Srce je iz nekog razloga prestalo kucati i dospjelo u stanje fibrilacije u kojem ne može pumpati krv. Uslijed toga utvrdili su stanje duboke kome koja nastaje kao posljedica nedostatka kisika u mozgu nakon čega često nastaju trajna nepopravljiva oštećenja. Pitao sam koliko je vremena potrebno da se to dogodi, rekli su od 3 do 5 minuta. Njihova ozbiljna i suosjećajna lica su dovoljno govorila.

Dali su mi da je vidim i primjetio sam da je besvjesna i da nepravilno trzavo diše i da se osjete lagani nekontrolirani drhtaji u lijevoj nozi. Pitao sam da li je to normalno. Oni su opet rekli da pričekam vani i nakon nekoliko minuta mi javili da stanje nije dobro i rekli da će odmah prebaciti na intenzivnu njegu kirurgije na respirator za svaki slučaj.

U međuvremenu sam dao doktorici kakvu - takvu anamnezu (bio sam dovoljno priseban da prije dolaska u bolnicu poberem njene prethodne nalaze, barem ono što sam u tome trenu uspio naći), tako da su mogli steći uvid u povijest bolesti. Predali su mi njene stvari i lančić sa malim zlatnim slonićem (tatin poklon) kao simbolom sreće koji je stalno imala uza se.

Nakon toga otišao sam na kirurgiju odjel intenzivne njege (zapravo odvezao me liftom jedan ljubazni pomoćnik koji je u nosilima upravo prevezao mamu na odjel ) i rekao da pričekam vani da će doktor doći.

Prošlo je oko 10 -15 min i neki na nulu ošišani doktor naših godina je došao do mene i pogledao me. Izgledao mi je odnekud poznato, ali nisam skužio tko je jer sam zapravo očekivao nekoga drugoga. Predstavio sam mu se, on me malo čudno pogledao i rekao Guštin Željko. Nisam mogao vjerovati. Preda mnom je stajao jedan od najboljih prijatelja iz osnovne škole, čovjek kojeg nisam vidio najmanje 15 godina. Bio je dežurni specijalist na odjelu intenzivne njege. Zgrabio sam ga i zagrlio čvrsto kao da će to nešto promijeniti. Srećom, on je razumio situaciju i nije se bunio.

Smireno mi je objasnio da su mamu spojili na aparate, intubirali je i da je sada stabilno iako bez svijesti. Porazgovarali smo o tome što se dogodilo i on mi je također potvrdio da je sada stanje stabilno, ali je pitanje koliko je i kako stradao mozak zbog hipoksije - nedostatka kisika uslijed prestanka cirkulacije krvi. Rekao je da će odmah napraviti CT mozga i da će mi javiti stanje.

Mene su sada počele jesti sumnje da nisam dovoljno brzo i dobro napravio prvu pomoć (možeš zamisliti kako je to u onoj panici izgledalo) jer ti su trenutci izgleda najvažniji. Da sam to barem prije znao.

U međuvremenu je doktor ponovno došao i rekao da je CT nalaz čist i ne vide se nikake vidljive lezije, ali to ne mora značiti ništa, te da sada samo treba čekati i da je on vidio svakakvih slučajeva ozdravljenja bez poslijedica, ali nažalost mnogo više i onih drugih.

U međuvremenu je došao brat i tata. Nekako sam cijelo vrijeme izdržao da ne zaplačem, ali tada više nisam mogao. Zagrlio sam ih oboje i pukao.

Nakon nekoliko minuta Željko nas je pozvao da dođemo vidjeti mamu. Upoznao se sa bratom i tatom. Tata se inače držao puno bolje nego što sam pretpostavljao jer znam koliko njemu to znači.

Dolazak do mame i pogled na njeno stanje je bio devastirajući. Ne želim to opisivati jer je izgledalo prestrašno. Ne znam kako je tata preživio kada je to vidio. Uglavnom Željko je pojasnio da je to posljedica reakcije mozga na ozljedu i da to stanje ne mora biti trajno, ali nikakve prognoze nisu bile moguće. Sve je bilo moguće, ali vjerojatnost i iskustvo i takvim situacijama nije davala puno izgleda. Nije bilo puno nade da ću svoju mamu više ikada vidjeti onako kako je poznajem.

Željko mi je zatim pokazao snimke sa CT-a i pojasnio što gledam i kako na snimkama nema nikakvih vidljivih tragova oštećenja osim jedne sumnjive mrlje u centralnom dijelu mozga koji je odgovoran za disanje, gutanje i slične stvari, ali da to ne mora značiti ništa. Također je svjestan moje grižnje savjesti da nisam napravio sve što sam mogao rekao da u ovakvim slučajevima ne pomaže umjetno disanje već samo respiratorni aparat s intubiranjem uz normalan rad srca, tako da sebe ne okrivljavam za nastalu štetu. Nisam mogao ništa napraviti što bi promijenilo stanje, osim da je već ležala na odjelu intenzivne njege. Poražavajuća spoznaja kako smo zapravo nemoćni u takvim situacijama.

Ono što se dalje događalo uglavnom liči na čudo. Da nije tako, vjeruj mi da ne bih imao snage pisati ovaj e-mail. Ali nada uvijek postoji. Čuda se događaju.

Nakon petnaestak minuta otišli smo uz dogovor da ćemo se čuti telefonom jer je Željko dežuran do jutra.

Došli smo svo troje kući i trebali smo otići po tatin auto koji je ostao u vinogradu. Soba u kojoj se odvijala drama je izgledala jezivo. Primjetio sam da je hitnoj ostala deka koju su u žurbi bacili s kolica i pomislio kako je treba vratiti.

Brat me je povezao prema vinogradu i usput smo razgovarali o trenutnom stanju. Toliko nepoznanica. Sve odjednom okrenuto naglavačke. Na neki način svijestan si da će se to kad tada dogoditi, ali nitko te na te stvari ne može pripremiti. Također brat je primjetio kada smo došli do mame i dodirnuli je da joj je puls na monitoru skočio za 20-30 otkucaja. Kao da je reagirala na naše prisustvo iako vidljivo nije bila pri svjesti. Rekao mi je da kada slijedeći puta budem dolazio do nje pogledam kako reagira monitor.

Uglavnom u vinogradu smo se pozdravili i on je otišao za Samobor. Ostao sam sam u vinogradu i ponovno se slomio. Pustio sam da teče sva tuga jad i čemer. Ljubio onaj lančić i pokušavao razgovarati sa maminim duhom za kojeg sam se nadao da me čuje. Želio sam samo da se ne muči jer ako to netko nije zaslužio onda je to ona (a niti tata). Savršeno svjestan kako je ovaj svijet nevjerojatno okrutno mjesto i da neumoljivi zakoni prirode nikoga ne štede. Kada se jad malo stišao, krenuo sam kući.

Do Siska sam došao oko 17 i 30. Odlučio sam ipak još jednom otići u bolnicu, a ne zvati telefonom. Pojavio sam se pred vratima odjela, a Željko je rekao da stanje nije dobro. S obzirom na prethodno stanje sada je bila previše mirna. Rekao je da bi više volio da se "buni" u smislu da pokazuje da je smeta cijev u grlu i ostalo što su pokazatelji nekakvog povratka prema svjesnom stanju.

Otišli smo do nje. Imao sam dojam da mirno spava. Stavio sam dlanove na nju (lijevi na srce, desni na čelo) i držao u intenzivnoj dubokoj molitvi da joj bude bolje. Inače nekada dok sam jedno kratko vrijeme prakticirao jutarnje vježbe i meditaciju lijevi dlan je bila ruka ljubavi , a desni ruka mudrosti - čista izmišljotina, ali sada se to nekako pokazalo prikladnim. Ljubav na srcu, a mudrost na čelu. U međuvremenu je došao Željko i dok sam držao ruke na njoj lagano smo i smireno razgovarali. Bez obzira na to kakvo joj je bilo stanje bio sam sretan što je živa, još uvijek tu, uz mene. Osjećaj topline njenog tijela preko dlanova i nevjerojatan osjećaj čiste ljubavi.

Željko mi je pojašnjavao što otprilike pokazuju pojedini nesvjesni pokreti kada je pacijent u komi, koji dio mogza je oštećen s obzirom na kretnje tijela, ruku i nogu. U međuvremenu mama je iznenadno počela pokazivati znakove kao da se pokušava probuditi. Ovo je iznenadilo i Željka koji je uzviknuo "Pa ovo su pokazatelji svjesnosti !!!!" pa smo je u nekoliko navrata pokušavali dozvati, ali bez uspjeha. Nakon otprilike pola sata Željko je rekao da je pustimo i da ne forsiramo jer nije znao što bi ovi pokreti mogli značiti. Ali - bilo je neobično čak i njemu.

Pozdravio sam se sa njim i zamolio da mi javi ako se bilo kakve promjene dobre ili loše pojave.
I naravno zahvalio mu na nevjerojatnoj podršci koju sam od njega dobio. Rekao je da ne želi riskirati i da će je ostaviti na respiratoru do jutra.

Došao sam kući, izgrlio se sa tatom i malo smo razgovarali. On se dosta dobro držao iako vidno potresen i slomljen. Dogovorili smo se da uzmem onu deku i vratim je na hitnu.

Krenuo sam pješice u mrak oko 19 sati kada je odjednom je zazvonio mobitel. Željko. "Molim, reci što ima?".
Rekao je. "Mama se probudila iz kome. Uspostavio je sa njom kontakt koji se smatra svjesnim stanjem iako je još daleko od one prave svijesti. Ali to je već nevjerojatan i brz oporavak. Skinuo sam je sa respiratora i diše samostalno, a refleksi gutanja su normalni." Meni je došlo da vrištim od sreće. Pitao sam ga mogu li navratiti, a on je bio suzdržan u smislu da će ga ostali doktori razapeti jer još nikom nije bilo dozvoljeno da tako dugo i često boravi u intenzivnoj.

Dogovorili smo se da ne dolazim.

Javljam odmah bratu, da on nazove tatu i javi dobru vijest.

Na hitnoj u gradu (kraj medicinskog centra) bili su presretni što sam im vratio deku, a ja sam ih htio sve izljubiti jer su bili dio ove nevjerojatne priče. Krenuo sam u mrak s namjerom da dođem do kapelice na Svetoj Mariji kraj groblja i pred Kristovim križem se zahvalim sa sve i zamolim ga za daljnju pomoć. Ako je moguće.

Inače već sam navikao u svojim šetnjama po mrklom mraku prolaziti nasipom pored stadiona Segeste, pa na željeznički most, zatim gore preko Svete Marije i groblja natrag kraj bolnice do grada. Iako izgleda zastrašujuće, zapravo je sigurnije od centra grada.

Došao sam do kapelice i Kristova križa. Uzeo lančić sa slonićem i prislonio ruku na zakovana Kristova stopala (Inače Krist na kapelici nema čavle u nogama i rukama nego debele šarafe, kao da se netko bojao da će pobjeći). Ne znam koliko je vremena prošlo - otprilike sat vremena najjačih emocija u potpunom mraku, tišini i samoći. Na neki način sam ga i zamolio da mi da znak da me je čuo. Nekoliko minuta nakon toga zazvoni mobitel. Bero. 21:45 Nikada, koliko se sjećam, nije me Bero zvao u subotu u skoro 22 sata. Suze su tekle, Bero je bio maksimalno zbunjen, ali je shvatio problem i bio vrlo suosjećajan. O kako sam mu zahvalan na tome.

Krenuo sam dalje. Kroz mrak, preko groblja, prepun emocija, šaljući ljubav, zahvalnost i oprost svim znanim i neznanim preminulima.

Dolazeći do bolnice nisam mogao izdržati, a da ne svratim.

22:15

Dolazim do odjela. Sretnem Željka. Pogleda me. Kaže: "Pričekaj." Nakon 10 minuta uveo me je u sobu.

Mama je budna.

Vidi me. Prati pogledom.

Ali ne reagira.

Nasmiješim joj se.

Uzvrati mi blagim osmijehom, otprilika kao maleno dijete koje još ništa ne shvaća.

Stavim ruku na njeno lice.

Vidim da joj je ugodno.

Pitam da li me prepoznaje.

Pozorno me gleda,ali nema odgovora. Šutnja i prazan zbunjen izraz lica, kao da ne zna što bi.

Ponovno stavim ruke kao prije.

Ugodno joj je. Ali ne prepoznaje me.

Ipak u odnosu na stanje od prije nekoliko sati nevjerojatan napredak. Ugodnih 10 minuta je prošlo kao 10 sekundi. Željko me budi iz ekstaze i kaže: "Dobro je, ostavi je sada da se odmori i dođite sutra u 7:30."

Na odlasku ponovno grlim svoga spasitelja. Ovaj puta i on uzvraća. Zadovoljan je. Kaže: "Ovo je sada čudo. Sa ovime se može dalje raditi, rehabilitirati."

Dolazim kući. Dug i emotivni zagrljaj s tatom.

Idemo spavati.

Cijele noći nije bilo sna. Strašne slike današnjih događaja iskaču iz mraka. Ali iskoristio sam vrijeme za ono što sam naučio kod Dunje. Ako nekome želiš pomoći, šalji mu bezuvjetnu ljubav.

Cijele noći vizualizirao sam kako blještavo svijetlo iscjeljenja obasjava ne mamu nego sve, čitavu bolnicu. Sve koje znam i neznam, čitav univerzum. Na trenutke pojavljuju se slike kao iz pakla. Lica se izobličavaju u groteskne paklene jezive prikaze. Nema veze. I njima isto bezuvjetna ljubav. Bez dvojbi i razlika.

7:00 Zvoni budilica.

Tata i ja nervozno se spremamo u posjetu.

7:20

Pred vratima odjela smo. Dolazi Željko. Pitam kakvo je stanje. Nasmiješi se i kaže "Vidjeti ćete".

Dolazimo do mame.

Prepoznaje nas, obojcu, ali ne može još govoriti.

Tata plače, i mene dohvati. Suze radosnice samo teku. Plače i mama koliko može. I neke seste ne mogu sakriti osjećaje. Snažan trenutak.

Slijedećih pola sata je prošlo kao sekunda.

Ljubimo se, grlimo se.

Na odlasku Željko obeća da će obavijestiti kolegicu u drugoj smjeni o nama da nam ne pravi probleme i javiti kakvo je stanje.

Kod kuće padam u krevet i zaspem. U 12 zvoni telefon. Željko. Kaže. " Sa mamom je upravo neurolog obavio razgovor , sve je u redu, nema neuroloških oštećenja, sjeća se svega iako je još jako iscrpljena i mamurna."

U 13 smo bili kod nje.

Vidno bolje. Može i govoriti iako je jasno da se treba još oporavljati. Danas još ostaje na odjelu, a sutra će je prebaciti na Internu jer nema potrebe više biti na ovom odjelu.

U 20 smo opet navratili (doktorica je dozvolila, iako se to ne radi - hvala joj zauvijek).

Stanje je slično onom od prije znači dobro. Treba se odmarati, odspavati normalnim snom.

Dalje ćemo vidjeti.

Eto, ne znam kako ćeš podnijeti ovu priču, vjerojatno ti neće biti lako čitati, ali vjeruj puno ju je teže bilo proživjeti. Ne moraš činiti ništa, odgovarati na ovaj mail , dovoljno je da znam da suosjećaš i znaš kako je to. Hvala ti na tome.

Imao sam potrebu ovo napisati i zbog sebe da posložim sličice razbijenog mozaika. Hvala ako i ovo razumiješ.

Zato hvala unaprijed na svemu ...

Hvala zauvijek Isusu Kristu i svim znanim i neznanim anđelima i junacima koji su ipak tu oko nas nevidljivi i skromni i pomažu onoliko koliko im je to dozvoljeno. Volio bih ipak da nisu tako skriveni on nas, ali očigledno još nismo na razini da to razumijemo. Nadam se da ću to jednom moći.


Lijepi pozdrav

od Toluena "


P.S.

Toluenova mama je OK.







Post je objavljen 09.08.2009. u 21:57 sati.