Ljudi puno očekuju jedni od drugih... Očekuju da djeca budu uspješna i sretna, očekuju da roditelji budu strogi i popustljivi, očekuju da susjed održava travnjak, ali ne zasjenjuje ljepotu njihovog vlastitog, da prodavačica bude ljubazna, ali ne zabadalo... Zar ne pomisle nikad da je očekivati samo prednaglasnica razočarati? I da često nije moguće pojedincu ostvariti ni vlastita očekivanja, a kako uz to još misliti i na tuđa?
Nekih sam se stvari odrekla da bi ljudi oko mene imali iluziju da ispunjavam njihova očekivanja i od sebe izgradila tek polovičnu osobu koja ponekad ulazi u konflikte sama sa sobom upravo zbog te polovičnosti. Sve samo da budu sretni. Ali nije vrijedilo, nimalo. „Jako si ga razočarala, on se iznenadio kakva si“, rekli su mi. I slomili me.
Nikad ne radim dovoljno za druge, čak ni onda kad ništa ne radim za sebe.
Uvijek će se naći netko tko će reći da nisam učinila ovo ili ono onako kako je zapisano da bude. Zar ne znaju da samo ja imam pravo crtati svoje putove ma kako oni bili krvi ili pravi, jer ću samo tako postati osoba koja je sretna i sigurna u život?
Ljudi su zaista tako čudna bića puna čarobne ljepote i čudovišne tame koju sami u sebi ne vide, ali je okolina uvijek osjeti.
Post je objavljen 09.08.2009. u 20:31 sati.