Velika većina građana Hrvatske izjašnjavaju se vjernicima, skoro stoposto je religijski opredijeljeno. Među njima se vode rasprave o ulozi i svrsi religije u društvenoj zajednici.
Iako su vjerske zajednice odvojene od države, samo i jedino u smislu vođenja politike i upravljanja državom, one su ipak integrativni dio zajednice pa prema tome imaju pravo i obvezu iznositi stavove te naviještati svoj nauk, u svojim zajednicama, ali i javno. Jasno, dok to čine trebaju poštivati drugačije stavove, i kada su u izravnoj koliziji sa njihovima. Tragom iznesenog želimo odgovoriti na pitanje uloge kalvinizma u današnjem društvenom okružju.
RETROSPEKTIVA
Potrebno se je, ukratko, osvrnuti na povijesni tijek te uočiti ključne čimbenike, koji su utjecali, a djelomično utječu i danas, na funkcioniranje istoga. Povijesne vjerske zajednice koje su dio hrvatskog i europskog religijskog identiteta, među kojima i Reformirana Crkva, imale su zadovoljavajući položaj do kraja Drugog svjetskog rata. Kad to kažemo onda treba istaknuti kako je Reformirana Crkva bila tolerirana od društvenih i vjerskih reformi koje su uvedene na područje Hrvatske 1871. Ipak treba naglasiti da je u tadašnjem društvenom okviru bila segregirana i svedena u okvire nacionalnih manjina (Mađarske, Njemačke, Češke). Hrvatima je bilo strogo zabranjena sloboda svijesti i vjeroispovijesti, a oni koji su se «drznuli» misliti i vjerovati svojom glavom imali su velikih problema. Njihove kušnje očitovale su se u proganjanju, maltretiranju i segregaciji kako na nivou obiteljske tako i društvene zajednice. Takvi stavovi i ponašanje bili su poticani od nekih tzv. branitelja religijskog identiteta i nacionalne svijesti, unatoč činjenici što su im centrale i uredi bili izvan Hrvatske, a oni u službi stranih upravitelja kojima su subordinirani. Zbog te žalosne povijesne činjenice i grijeha struktura prošlosti na našemu području kalvinizam nije ostavio dubljeg traga na nacionalnom korpusu ali je bio prezentan.
Događaji koji su uslijedili nakon Drugog svjetskog rata, te formiranje ateističkog, netolerantnog i jednoumnog društvenog okružja ostavili su trajne i dalekosežne posljedice na vjerski ambijent kako reformirane konfesije tako i drugih. Tijekom tog vremena, vjernici su zbog svoje vjere nerijetko bili segregirani, maltretirani, a crkvenu imovinu, po uzoru na šumske bandite, tadašnja je vlast pljačkala i oduzimala. Velika većina vjernika se raselila te otišla živjeti u zemlje svojih predaka, u druge prekomorske zemlje ili tamo gdje su vjerska tolerancija i civilizacijski nivo bili na višem nivou.
Jugo-četničko divljanje i pljačka te duhovno i materijalno razaranje, ranih devedesetih, imalo je velikog utjecaja. Ono što nisu uništili boljševici i njihovi sljedbenici gotovo su uništili jugo-četnički teroristi. Tako je oko sedamdeset posto postojećih objekata Crkve djelomično ili u potpunosti uništeno. Na žalost devedesetih godina, ostaci te komunističko-ateističke ideologije, pretočeni u rigidni nacionalizam, religijsko jednoumlje i fundamentalizam nisu blagonaklono gledali na mogućnost da kalvinizam, dobije primjerenije mjesto, obzirom na svoju povijesnu ukorijenjenost, u našemu društvu. Kao da je odgovarala i činjenica kako su komunisti i četnici učinili ono što bezbožna inkvizicija nije. Tek je koalicijska vlast, 2003., ispravila nepravdu i djelomično povratila dignitet Reformiranoj Crkvi, te minimalnim subvencijama ispravlja grijehe ateističkog sustava. Pravde radi treba istaknuti da bi jedina pravedna supstitucija bila povrat cjelokupne imovine, broja vjernika, te digniteta kakav je imala odmah poslije Drugog svjetskog rata.
Sve iznesene činjenice povezane su sa naznačenom problematikom na način kako je nemoguće graditi pravednu budućnost bez suočavanja sa grijesima i pogrješkama prošlosti. Ta duhovna katarza još se ne nazire, ali neovisno o njoj biti će potrebno vrjemena ne bi li kalvinizam u hrvatskim razmjerima dao, primjereno svojim potencijalima i mogućnostima, veći doprinos na duhovnom i društvenom nivou.
PREMA BUDUĆNOSTI
Kakovu vrstu doprinosa Reformirana Crkva može dati? Temeljno je poslanje Crkve navještaj Evanđelja, tj. nauka Gospodina Isusa Krista. Za «kalvine» Isus Krist je Put, Istina i Život, a Sveto pismo Božja riječ i Objava Boga čovjeku, ukratko Kristo-centričan nauk i Teo-centrično Bogoštovlje. Prema tome, temeljna je uloga Crkve navještaj kršćanskog nauka, poticanje vjere u Boga, promicanje mira među ljudima, jednostavno rečeno - duhovna obnova. Direktna je, iako ne nužno i brza, posljedica toga promjena društvene zajednice.
Smatramo kako je temeljna potreba naše društvene zajednice, duhovna obnova. Ona je temelj čovjekove promjene, tj. promjene stavova, ponašanja i djelovanja na bolje. Religijska obnova, do sada, nije dala zadovoljavajuće rezultate jer se temeljna načela kršćanskog morala krše na svim razinama društva. To je vidljivo u strukturama koje upravljaju, ali i kod običnih ljudi. Tako ne postoji spremnost i iskrenost da se priznaju pogrješke učinjene u vođenju, a neuspjesi u društvenim reformama prebacuju se na fiktivne protivnike i imaginarne neprijatelje. Kod prosječnog čovjeka se i dalje vidi želja za brzim i bez rada ostvarenim uspjehom i bogatstvom, sve po sistemu rad je prokletstvo i nužno zlo, a ne mogućnost da se čovjek ostvari i upotpuni kao osoba. Nije vidljiva, barem nedovoljno i u jasnoj mjeri, opredijeljenost izgradnje sustava temeljenog na stvaranju novih i dodanih vrijednosti, jer jedino one mogu dovesti do materijalnog blagostanja. Čini se da prevladava mišljenje kako će država, kako Veliki brat, riješiti sve probleme, a osobna odgovornost pojedinca još uvijek nije vidljiva u dovoljnoj i jasnoj mjeri. Kod mnogih i dalje prevladava stav kako je otići što prije i što ranije u mirovinu cilj i svrha života. Čini se da odgovornost pojedinca na radnom i društvenom nivou nije otišao puno dalje od onoga što se je u socijalizmu promovirano kao «moralni» moto i način ponašanja; «Tu je partija koja misli za tebe!».
Budući je kalvinizam ostavio velikog traga na formiranje društvenog i duhovnog okružja Europe ali i drugih kultura na različitim kontintetima, zbog toga što je u tim sredinama postojala vjerska i društvena tolerancija koja se mukotrpno izgrađivala, potrebno je i kod nas stvarati društvene uvjete u kojima će se stvarno i istinski, promovirati društvo koje će podržavati i tolerirati religijska i ostala uvjerenja koja su ostavila trag na formiranje europskog identiteta, i koja imaju potencijal za stvaranje pozitivne društvene klime. Značajno mjesto u tome ima kalvinizam, koji temelji svoj nauk na objavi Svetoga pisama, te pozitivnoj praksi kršćanstva od prvih dana do danas.
Suprotno popularnom, ali netočnom mišljenju, kalvinizam nije stvorio kapitalizam, a društveni utjecaj kalvinizma proizlazi iz pobožnosti, a ne fanatične usmjerenosti na rad kao smisao ljudskog postojanja. Dakle bez pobožnog života i vjere u trojednog Boga nema kalvinizma. Snaga je kalvinizma u duhovno obnovljenoj, osobi «poboljšanog» duha. Pri tome se ističe čovjek pojedinca kojega Bog poziva u vječni savez, a takva ima potencijal davati doprinos i pomoći u mijenjanju društvene zajednice nabolje. Društvena se zajednica, sukladno tomu, treba neprestano reformirati tj. poboljšavati i uvoditi takove promjene koje će poticati poboljšanje ljudskih prava, radne i društvene klime. Vrednovanje rada i postignuća, te skrb i briga za svakog člana zajednice, zbog činjenice da je čovjek stvoren na «Sliku Božju», a ne pripadnik partijske, plemenske ili religijske skupine.
Primjeri duhovnog i društvenog utjecaja kalvinizma vidljivi su u mnogim zemljama Europe i svijeta, naravno tamo gdje se ukorijenio: Švicarska, Nizozemska, Velika Britanija (Škotska), Mađarska, Češka, nordijske zemlje, Njemačka, SAD, Kanada, Novi Zeland, Australija, Južna Koreja itd. Treba napomenuti da je i u našoj bližoj okolici preko milijun i pet stotina tisuća reformiranih vjernika; Mađarska, Rumunjska (Transilvanija), Srbija (Vojvodina), i manji broj u Hrvatskoj i Sloveniji, a na svjetskom nivou više od stotinu milijuna aktivnih vjernika.
Iako je uloga kalvinizma u našem društvu mala, ipak, ima potencijal da bude veća. Hoće li se ona moći i u kojoj mjeri ostvariti, uvjetovano je društvenim ambijentom koji će se u nadolazećem vremenu stvarati. Možemo reći da su tek prije nekoliko godina, formalno 2003., postavljeni temelji za religijski razvitak kalvinizma u Hrvatskoj. Paradigme prošlih vremena su za nama, ali na žalost njihovi repovi još su vidljivi. Ipak se nadamo da će europeizacijom Hrvatske polako, ali sigurno nestajati iz naše sredine, mnogo važnije iz naših glava.