Kad smo izašli iz M's 8-a, vani je već kiša opasno pljuštala, a ulice su bile gotovo poplavljene. Izgleda da odvodnici nisu mogli progutati toliko vode koliko je napadalo.
„Ostanite ovdje, ja idem po auto.“- rekao je na brzinu i potrčao u sporednu uličicu držeći ruku ispred lica kako bi barem nešto vidio.
„Kako će on voziti po ovakvom vremenu.“-viknula sam Giadi u uho, iako sumnjam da me čula.
„Neznam!“- viknula je i poskočila unatrag kad se Allen zaustavio tik uz rubnik usput nas zalijevajući povećom količinom vode.
„Baš ti hvala.“-rekla sam i zalupila vratima
„To je najbolje što sam mogao.“
Pričekao je da Giada zakopča pojas, a zatim je lagano krenuo niz ulicu. Brisaći nisu bili ni od kakve pomoći, a kiša je udarala o staklo kao da će ga svaki čas razbiti.
„Odvest ću vas do mene. Nemogu dalje ovako.“-rekao je pomalo strahujući
U daljini se prolomila teška grmljavina. Nebo se nije moglo vidjeti, a sudeći po brzini kojom je vjetar puhao, čiste sreće smo što nas nije pogodio tornado.
„Allene pazi!“-viknula je Giada panično, dok je Allen oštro nagazio na kočnicu. Ispred nas nalazio se kombi, prevrnut na bok. Nije ni čudo što ga nije vidio. Nije mogao kad mu nije vidio svijetla. Stali smo a Allen je izjurio iz auta, dok smo Giada i ja slijedile njegov primjer. Provjerili smo putnike u kombiju. Dvije žene i jedna muškarac. Kosa mi se zalijepila za lice, a bijela majica sad je već bila i prozirna. Prozor na suvozačevom sjedalu bilo je razbijeno, a jedna od dvije žene bila je bez svijesti. Giada je skinula bolero koji je imala na sebi i njime do kraja maknula razbijeno staklo kako bi mogle izvući žene iz kombija. Iako smo bili svjesni činjenice da ih baš nije najpametnije izvlačiti zbog mogućih ozljeda, no svaki trenutak mogao je u njih udariti još koji auto, a to bi bilo mnogo gore. Ubrzo nakon što smo ih izvukli, začuli smo kola hitne pomoći i odmaknuli se u stranu kako nebi slučajno naletjeli na nas. Dalje su doktori preuzeli brigu na sebe, a mi smo mokri i još uvijek potreseni otišli nazad do auta. Bez ijedne riječi Allen je sad još opreznije krenuo dalje prema svojoj kući. Giada i ja smo drhtale od hladnoće, mokre i promrzle, dok se Allen cijelo vrijeme mrštio pokušavajući razabrati barem obrise nečeg na ulici. Jedva smo se već probijali kroz otrgnute grane drveća i ogromne količine ustajale vode na cesti. Kad smo konačno stigli ispred Allenove kuću svi smo odahnuli. Mislim da je zrak sad bio lakši barem za 100 kilograma. Izjurili smo u kuću, pokušavajući ne stvoriti buku, no nije nam baš uspijevalo.
U dnevnom boravku sjedila je Allenova majka. Žena srednjih godina, crvenkaste kose, mjestimično prošarane sijedima, zabrinutog izraza lica. Kad nas je vidjela kako mokri do kože ulazimo u kuću, mislim da sam mogla čuti njezin uzdah olakšanja, jednak onom koji smo nas troje ispustili kad smo parkirali ispred kuće, živi.
„Mama, ovo je Marylin Jane. A Giadu znaš.“-rekao je na brzinu, izuvajući crne, mokre pumice.
„Samo Jane. Drago mi je.“- izgovorila sam smeteno, pokušavajući osušiti ruku koju sam pružila, no nisam je imala u šta obrisati. Tad sam ponovno postala svjesna prozirnosti svoje bijele majice, i nekako refleksno sam ruke povukla k prsima.
„Također.“-izgovorila je kratko a zatim nestala
„Kao da ćeš sakriti nešto što se do sad sasvim jasno moglo vidjeti“-rekao je Allen uz osmijeh
„A ti si to kao proučavao?“-upitala sam posprdno
„Neznam tko nebi. Moram priznati, vrlo zanimljiva majica.“- namignuo mi je, a zatim mi dobacio jedan ručnik koji je njegova majka donijela iz kupaonice. Prvo sam obrisala kosu, jer mi se iz nje voda još uvijek slijevala u potocima, a zatim sam obrisala ostatak.
Giadu i mene dočekala je topla soba i čista velika postelja. Jedva sam čekala uroniti u te bijele plahte i sklopiti oči. Prije nego sam se uspjela baciti na krevet začule smo kucanje na vratima. Obje smo u isti tren okrenule glave prema vratima, a Giada ih je otišla otvoriti.
„Oprostite što smetam cure, znam da ste umorne. Ali mislim da bi vam topli čaj godio prije spavanja. Promrzle ste.“-rekla je nježno, majčinskim tonom. Zaista je bila draga žena.
„Hvala gospođo Smith.“-rekla sam pognute glave, jer mi je bilo nekako neugodno. Nisam imala običaj spavati kod nekog dečka, osobito ne upoznati njegovu mamu odmah.
„Angie.“-rekla je sa osmijehom. „Zovite me Angie.“
„Hvala Angie.“-odvratila je Giada, i prišla bliže da uhvati pladanj koji su zatim njih dvije spustile na stolić.
„Uživajte u čaju, i ugodne snove.“- još jednom se blago osmjehnula a zatim izašla iz prostorije.
Popile smo čaj, a nakon toga utonule u dugo očekivani, i prijeko potrebni san.
Probudile smo se sa podnevnim suncem, a kuća je još uvijek odisala tišinom i spokojem. Razmaknula sam bijeli prekrivač i otišla do prozora. Ulice su i dalje bile prepune vode, granja i lišća, te svakojakih stvari koje je voda nosila. „Ako još danas dođemo do Giadinog doma, bit će to napredak.“-pomislila sam u sebi, i zažalila što nisam zaboravila torbu u Allenovom autu. Sad bih barem imala čistu odjeću sa sobom i četkicu za zube.
„O čemu razmišljaš?“-upitala me polusneno
„O svojem koferu.“-rekla sam osmjehnuvši se
„I čistim stvarima…“-proškiljila je na jedno oko
„…i četkici za zube.“-završile smo u isti glas, a zatim se glasno nasmijale.
Kucanje nas je na trenutak prekinulo.
„Naprijed.“-rekla sam glasno, a zatim se odmaknula od prozora.
Bio je to Allen. Smeđa raščupana kosa, za koju se očito nimalo nije potrudio da je dovede u red, kratke crne hlače, i crvena majica odrezanih rukava, činili su ga i rano ujutro lijepim. Primijetila sam da su mu oči neobično smeđe s blještavim, crvenim odsjajem,poput jantara pri zalasku sunca. Posramila sam se svog izgleda u tom trenutku, jer se u prevelikoj žutoj majici i ispranim svijetlo plavim hlačicama nisam osjećala baš najugodnije, a ni najprivlačnije. Lice mi je poprimilo crvenkastu boju.
„Jutro! Čujem da ste budne. Siđite na doručak.“ - nasmiješio se a zatim zatvorio vrata.
Giada je još uvijek bila zavučena ispod pokrivača, gledajući u vrata.
„Lijepo je imati prijatelja poput njega.“- uzdahnula je, a zatim lijeno odmaknula pokrivač.
„Slažem se. Znaš, sad mi i Jake fali. Mislim da bi se njih dvojica odlično slagali.“-rekla sam sjetno
„I ja sam to već nekoliko puta pomislila. Trebala bi vas jednom oboje pozvati. Možda slijedeći put.“
„Da, slijedeći put.“-odgovorila sam zadovoljno, a zatim krenula prema kuhinji.
Tamo je gospođa Smith već spremno čekala na nas dvije sa svakojakim namirnicama na stolu.
„Dobro jutro djevojke. Nisam znala što volite, pa sam spremila svega po malo.“- rekla je prebacivši kuhinjsku krpu preko ramena. Tek sada, pod sunčevim svijetlom, mogla sam vidjeti sitne bore u kutu njenih zelenih očiju, i vrećice ispod očiju. Iako nije djelovala staro, godine su ipak uzele maha.
„Hvala gospođo Smith.“- posramljeno sam sjela za stol, a zatim primijetila njen pogled.
„Oprostite. Angie.“-ispravila sam se i gotovo počela mucati.
„Smiri se Jane. Nije moja mama tako strašna.“-čula sam ga kako mi dobacuje ispod glasa.
Slabašno sam izvila kutove usana u nešto nalik osmijehu a zatim uzela krišku kruha i namazala marmeladu od višanja na nju.
„I ne brini. I u ovoj staroj majici izgledaš slatko.“ –mislim da mi se u tom trenutku izbeljio, ali nakon što je izgovorio rečenicu do kraja, nisam baš previše bila u stanju percipirati stvari oko sebe.
* * * *
Tek predvečer smo mogle otići do Giadinog doma. Ulice su još uvijek mjestimično bile poplavljene a lišće je i dalje bilo posvuda, no barem su se potrudili maknuti sve ostale zapreke na cestama.
„Hvala na svemu.“-nagnula sam se kroz prozor i pogledala u Allena
„Nema na čemu, i drugi puta.“-odvratio je odmahnuvši rukom.
„Vidimo se navečer Allene. I zahvali se mami još jednom.“- dobacila je Giada preko mog ramena, a zatim prva krenula stepenicama prema svojoj sobi.