Prolistam sad poneki časopis i pročitam. I čudim se sama sebi da mogu tako lijepo gubiti vrijeme, neosjetno , samo proleti..nema u tim novinama , izuzev politike , ništa što bi čovjeka uzbudilo, pokrenulo, natjeralo da razmisli. A i kako će kada je u modi intervjuirati neke naše mini-zvjezdice filma, nogometa ( no i to više ne znamo igrati i pobjeđivati) a ima tu i takvih imena, da čovjeku nije jasno odakle novinarima petlja takvim ljudima davati prostor . Npr, u posljednjem Globusu razgovor sa SLAĐOM. Ima cura šta za reči o sebi i svojoj obitelji, iako ta obiteljska priča je zapravo vrlo ljudska i topla...
pa razmišljam kako to da u našim novinama nikada ne daju intervjue neki OBIČNI profesori, obični liječnici , obični umjetnici ? eto npr. o čemu bi jedan običan profesor mogao iznjeti svoj stav I MIŠLJENJE : o problemima u ponašanju djece i njihovih roditelja , o nedovoljnoj opremljenosti škole , o besplatnim udžbenicima , o povlaštenom položaju ravnatelja u školama, o prehrani učenika u školskim kuhinjama , o golemim ambicijama Ministarstva u reformi školstva a da samo Ministarstvo nema pojma šta je reformom željelo postići ( kao uostalom i u drugim reformskim pravcima , npr,gospodarstvu) ... Škola kao poligon u kojem se žestoko osjeti razgradnja društva na slojeve bogatih i siromašnih , poput zrcala je u kojem dječja duša progovara tugom i bjesom, zavišću i nadom..
Post je objavljen 07.08.2009. u 08:41 sati.