Brod je bio malen, jako star i žut.
Vrlo stari model. Star nekoliko desetljeća, lim je bio hrđav, vrata su škripala, prozori su bili izgrebani, sjedišta pocijepana, prljava, kabina je bila mala, jedva za četri čovjeka, a tovarni prostor tek za nekoliko kofera. Motori su bili stari i slabi, a brzina mala.
Ali cijena je bila povoljna, i još na kredit!
“Kupujem!” rekao je Johnny prodavaču, žute male glave i kosih očiju.
“Odlično!Potpišite molim" reče ljubazni žutanjak.
Jajaolika bića sa Kentaura su se najviše bavila trgovinom.
”Brod je vaš! Evo ključeva!” veselo će jajoglavi.
Tako su Johnny i Popi krenuli na put!
Natovarili su mali trošni , žuti brodić sa puno vrečica.
U vrečicama je bilo svega i svačega. Vrečice šuškave plave,dobro su se prilagođavale rupama u kabini ispod sjedala, i drugdje, tako da su popunili prostor.
Mali Popi se veselo uvalio u podrapano meko pilotsko sjedište, veselo se cerekao i pjevao pjesmicu o povratku kući.
Iz njega je opet svjetlila neka čarobna svjetlost.
Provjerili su stanje goriva, zaliha vode, hrane, zraka.
Veseli Johnny uključio je radar kontrolu, i uključio motore.
Brodić se zatresao, zaljuljao, nešto je jezivo zaškripalo!
Motor se je ugasio.
Post je objavljen 05.08.2009. u 20:28 sati.