ZORAN FILIPOVIC-DNEVNIK SMRTI
6.VIII 1991.
Danas sam u Sibeniku upoznao Roberta Storica,do sada jedinog oslobodjenog zatocenika kninskog logora za Hrvate.Ima dvadeset jednu godinu.Ozenjen je.Uskoro ce postati i otac.Aktivni je policajac Policijske uprave Sibenik.Kada govori o minulim dogadjajima,spusta glavu.Glas mu je tih,ali miran.Na kraju rezmira:-NE,JA IH NE MRZIM,JA IH ZALIM.ZNATE,
ONI SU BOLESNI.NJIMA JE POTREBNA POMOC.
Ovako prica Robert:
Toga dana,5.srpnja,krenuo sam kao i obicno autobusom na posao.Zivim u Cistoj Velikoj.Ima jedan autobus koji povezuje sva sela sibenskog zaledja.Dan je bio topao.Drijemao sam na prednjem sjedalu.Nisam ni primijetio kada je autobus skrenuo u Bratiskovce,mimo uobicajene rute.
Tek kada sam cuo galamu,psovke i osjetio cijev puske na licu,probudio sam se.Izbacili su me i poceli tuci.Psovali su me,zvali me"zivotinjo",
"koljacu","ustaso".Bio je tu i neki Javor s njima.Prije je radio sa mnom u policiji.On je znao i kako se prezivam i kako mi je ime.Svejedno,i on me je zvao ustasom,koljacem i tukao me s ostalima.Vozac je zatvorio vrata autobusa,mirno okrenuo i vratio se natrag,na propisanu rutu.Bilo je to u Bratiskovcima,kod kavane.Ubacili su me u svoje vozilo s natpisom"Milicija
-Krajina"i povezli u Knin,u bolnicu,sada logor za Hrvate.Ima jos jedan logor,gore u staroj tvrdjavi,mnogo veci od ovoga.Tamo je sve puno,pa su otvorili novi pogon u bolnici.U deset soba stane po desetak ljudi.Te su sobe,prije,dok je bolnica jos bila bolnica,pripadale neuropsihijatrijskom odjelu.
Tukli su nas svaki dan.Sakama,Cipelama.Palicama.Kundacima.Pazis da zastitis bubrege,ali tesko.To nije bilo najgore.Skinuli bi nas do gola i tjerali na spolni odnos.Ja to nisam mogao,nisam htio.Zato su me tukli jos vise.
Radili su i druge stvari.Dali bi ti da uzmes noz ili pusku,a to je bilo spojeno
na struju,pod naponom.To ih je zabavljalo,smijali su se.
Tukli su nas svakodnevno,najvise nocu,od devet navecer do sest ujutro.
Nekad su tukli sve po redu,nekada samo pojedine.Dodje pred vrata,
repetira pusku,udje,prozove,Ponekad najprije cujes kako otkljucava vrata drugih soba,onda znas da ce doci i do tebe.Slusas kako se priblizava.Ne mislis nista posebno.Prekrizis se i cekas da na tebe dodje red.Nisi znao kada,ali da ce doci,to je bilo sigurno.Tuce te cipelom ili palicom.Mlati te ko stoku.Ne osjecas bol od udaraca.Poslije se vratis u sobu,napravis dva,tri skleka,streses glavom i ides spavati.Nekad ponovo dodje po tebe.Opet te mlati.Opet se vratis.
Nije to pravo spavanje.Na noc sam znao spavati do dvadeset minuta.
Vicu,bacaju nam nozeve u vrata,njih deset bacaju one svoje bajunete.
Streses se svaki put kada udari.Svu noc tresti muzika.Slusaju one svoje cetnicke pjesme.Svi su stalno pijani.
Dovodili su i civile da nas gledaju,da gledaju"zive ustase".Kada cujes da se vrata otkljucavaju,moras ustati i gledati u pod.Tako su nam naredili.
Kazu,nismo dostojni da ih gledamo u lice.Dolazili su tu i stariji ljudi,cure,
zene,djeca.Strazari ih puste i kazu:-Evo vam ustasa,koljaca.Te ljude nitko nije tjerao da dolaze ovamo.Oni bi dolazili sami.Trazili bi da ih puste.Zahtijevali.Mi bismo gledali u pod,a oni bi komentirali:-Gledaj ustasu,
gledaj koljaca,sve cemo vas zaklati,sve cemo vas pobiti,lomacu vam spremamo,koljite ih,sto cekate.
Oni hoce da te slome,i psihicki i fizicki.Nema sanse da se branis.Nema sanse da pobjegnes.Ne vrijedi da pokusas s njima razgovarati.Ne pomaze,ne razumiju.Svi misle isto.I onaj marticevac,i one zene,i ono malo dijete.Za njih smo svi ustase,a to znaci koljaci,Hrvati,stoka.Tih deset dana sto su nas pokazivali,bili smo kao u zooloskom vrtu.A najgore je sto su i djecu dovodili.Osjecao sam se bespomocan.Ne mozes vjerovati da se to dogadja.
Bile su tu i neke njihove doktorice.Mladje cure,dvadeset cetiri,dvadeset pet.Uredjene.Udju i kazu:-Dobar dan,usase,kako ste,ustase,jeste li dobro,
ustase.Hodaju okolo po sobi,pa kazu jedna drugoj:-Ovome baci analgin,
ovome nije nista,simulira...
Najvise mi je zao jednog zapovjednika iz Gline.Miran,tih covjek.Nikada glas nije povisio,nikada se nije zalio.Njemu je sve slomljeno,cijeli grudni kos.Mora da ga je jako boljelo.Ali,nisu ga uspjeli psihicki slomiti.Kod kuce ga ceka zena i troje djece.Njemu su one"doktorice"davale analgin.Covjeku
kojem je slomljen grudni kos,ne moze disati od bolova!
Bili su i oni iz Medjunarodnog Crvenog kriza.A sto ce reci?Zgrazaju se.
Vide.Sve im je jasno.Uzeli su nam podatke.Higijenski uvjeti bili su strasni.
Nismo se po mjesec dana okupali.Donja roba na nama se raspala.Kada su bili prvi put,nista se bitno nije promijenilo.Onda su dosli ponovo i zatekli sve isto.Poslije je zabranjen pristup civilima,a i straza se
poboljsala.
Mi smo samo mastali kad cemo kuci,kada ce to biti.Zamisljali smo sto cemo im reci,sto ce oni reci nama.Sto cemo raditi kada nas puste.
Znali su da mi je zena trudna.Prijetili su,bude li sin,da ce i njega,jer da ce i on biti ustasa.I tako.Ako se ne prepustis tome,onda ti je sve normalno,i kada rucas,kada radis,i kada te tuku,i kada te ne tuku.Nocu cujes krikove,
kao da nisu ljudski,vise kao zivotinjsko skvicanje.To su muskarcima spajali struju kroz polni organ ili su ga vezali zicom i natezali.
Kad su mene uhvatili,dosli su neki Srbi iz Ciste Male.Dobro sam ih poznavao.Oni su se angazirali oko mene,dosli su gore da mi pomognu.
Sada im jako prijete da ce proci kao i ja.Imaju velikih problema.Meni je tamo pomogao svaki covjek koji je sa mnom razmijenio dvije,tri rijeci,a da me nije tukao.S njima sam se pozdravio.Ima jedan sto me pozvao do zice.Pita,jesam li od Sibenika,jesam,radio je tamo,pozna puno ljudi,pita me,imas telefon,imam,daj,ja cu ti javiti doma.I javio je.Ipak je covjek.Dva-tri puta me dolazio preko zice pitati kako sam.IMAM OSJECAJ DA NITKO OD NJIH NE MISLI NA SEBE,ILI NA BUDUCNOST.CITAV DAN ONE CETNICKE PJESME,TO IM ULAZI U GLAVU.ONI SU BOLESNI.NE MOGU IH MRZITI.
Post je objavljen 05.08.2009. u 13:48 sati.