Konačno ću zatvorit naše poglavlje koje odavno nije naše, već samo moje jer tebi nisam odavno u srcu. Toliko nadanja, toliko vjere u besmrtnu ljubav, toliko snage ostavljam iza sebe sad i započinjem novu stranicu. Ne znam kako ću započeti, no znam da tebe neće biti tu... Ne želiš ti, a ja sama ne mogu se nositi s time. Samo jedno bih te pitala. Jesi li uživao gledajući me ovih godina kako se nosim sa životom bez tebe? Jesam li konačno isplatila svoj dug prema tebi? Jesam li suzama naplatila svoju mladost? Pitala bih te osjetiš li išta kad prođem kraj tebe ulicom, da li i tebi ponekad zatreperi srce ili možda osjećaš mržnju prema meni, bijes, ljutnju, gađenje? Što? Osjećaš li išta? Znam da nisi santa ledena, samo se skrivaš iza oklopa. A eto, neka druga je imala više sreće od mene da bude tvoja voljena. UVijek ćeš ostati u mom srcu, znaš to. Neizbrisiv trag u mome srcu, mojim sjećanjima, neizostavni dio moje prošlosti. Znam da će biti teško neko vrijeme sve dok ponovo nekog ne zavolim kao što sam tebe voljela...i još uvijek volim... Teško je kada čovjek nema koga voljeti, to je i razlog zašto sam te voljela ovih godina kad je već bilo jasno da se više nećeš vratiti. Ali eto, nada je umrla posljednja. Moje srce je puno ljubavi, a nemam je kome pokloniti. I sada moram paziti kome ću je darovati, da više nitko nikada ne ostavi ožiljak na mome ranjenom srcu kao ti koji si urezao svoje ime, svoj lik i ostavio trag svog ledenog pogleda i toplog osmjeha u njemu. Zauvijek!
Post je objavljen 05.08.2009. u 00:56 sati.