Marketing
Budućnost potrošena u prošlosti
Rekao bi naš bloger Kečoland: Budućnost potrošena u prošlosti. Ja bih još dodala da je i izgubljena, i oteta i uništena i ukradena ta naša budućnost koju smo trebali dijeliti s našom djecom. Djecom koja više nisu tu uz nas. Možete li zamisliti naše poglede u budućnost? Bez njih.
A vrijeme samo ide, ne pita ništa, ni možemo li, ni kako smo. Na žalost, izgleda da možemo podnijeti i preživjeti više nego što bismo smjeli. Ali kakav je to život? Bez mirisa i okusa, bez zadovoljstva. Znam da nisam sama, i znam da nisam jedina. Previše nas je. Oduvijek sam znala i bila svjesna toga da je najgora moguća bol i strahota izgubiti vlastito dijete, ne samo bol, već to mora da je pakao od života majci i ocu, no ipak nisam mogla to i osjetiti, ne, to se ne može ni približno osjetiti dok se ne dogodi. Naučimo mi prividno stvoriti sliku na van, za ostatak svijeta, kako živimo normalno, jer nemamo drugog izbora. Ali ne živimo normalno. Niti jedan dan više nije normalan, niti noć, ni trenutak.
Zrno utjehe, ili možda ne - utjehe, to je kriva riječ sigurno, ali razumijevanja nalazimo uglavnom i najčešće kod onih koji dijele ovu sudbinu. Ja sam to našla ovdje, na ovom blogu, ovdje u ovom virtualnom svijetu gdje sam vas upoznala. Većinu onih najintimnijih stvari si ipak pišemo privatnim pismima, puno je toga što ne želimo dijeliti sa svima. I mada je i to samo kratkog daha, makar traje samo trenutak – znači puno. Svi mi imamo strašnu potrebu pričati o svojoj djeci, spominjati ih, prisjećati se…. a mnogima je to teško slušati. A onda je nama teško jer osjećamo kao da ih žele zaboraviti i ostaviti tamo u prošlosti.
Danas sam slučajno imala jedan, za čudo, ugodan razgovor, s gotovo nepoznatom osobom, no prišla mi je vrlo otvoreno i blago, prvo me upitavši mogu li pričati o Steli i o tome što se dogodilo. Rekla sam da mogu, ali bez emocionalnog odmaka…….meni je sve to kao da se jučer dogodilo i nije mi ništa lakše…
Iznenadila me jako, jer nisu ju uplašile moje suze koje su nekontrolirano počele teći, grlo se steglo, sjećanja navrla….. nastavile smo pričati….nije okrenula glavu, nije prestala…..prepustila se mojim osjećajima, zasuzile su i njezine oči…… Naišla sam na razumijevanje jedne žene i majke i bilo je to ugodno iznenađenje. Ima još nade za ljude.
Danas je još jedna tužna godišnjica. Na današnji dan svoj mladi život izgubio je Josip Beljan.
Ni kriv ni dužan, u prometu, na cesti. Zbog bahatosti i neodgovornosti drugog vozača jedna divna obitelj ostala je bez svog sina jedinca.
Dragi Marija i Vladimire naše su misli uz vas uvijek no danas posebno. Težak je to dan. Pretežak..
Ovim putem zahvaljujemo na toplom gostoprimstvu u vašem domu, na uspomenama koje dijelite s nama, na vašoj podršci i dolasku na suđenje, na vašem prijateljstvu. Jedna svijeća danas gori kraj Steline slike za Josipa.
In loving memory – Josip Beljan 05.08.2007. – 05.08.2009.
Post je objavljen 05.08.2009. u 00:01 sati.