Sanjam.... Lice mi je prekriveno tugom,jedino što mogu je praviti se da je sve onako kako bi trebalo biti.... lažem sama sebi, a o drugima da ne pričam....
Većina ih misli da sam ja sretna osoba i da me ništa ne muči... ali muči me mnogo više stvari nego što mogu zamisliti... Vjerovatno takvo mišljenje imaju jer sam uvijek nasmiješena kada me pogledaju.... Ali ja se samo krijem iza svog osmijeha... ali i to mi je sada postalo jadno... ili bi se morala početi ponašati kako se stvarno osijećam ili jednostavno postati još veća glumica nego što sam sada....
Mnogi su rekli da mi su mi oči lijepe,ali da je u njima mnogo tuge.... ja sam uvijek samo odmahnula rukom... i pravila se da nie tako... ali sada shvaćam da je nekolicina ljudi primjetilo da nisam ona stara, da nema ono smiješka, da nema one stare ivane koja je noćima bila vani.... subotom se uvijek zabavljala uz zvuk hip-hopa i bacala se po kafiću... sada znaju ivanu koja samo sjedi kod kuće obavi ono što mora izvan doma.... I vrati se kući, sjedne za komp.... ili ode spavati... navečer čitam knjigu jer osijećam da me opušta... ali opet to nije to kada nema prijatelja uz mene da me nasmijavaju ili da me zajebavaju kako sam štreberica jer čitam knjigu dok se oni zabavljaju... neznam... možda jednostavno nije vrijedno promijene...a možda i je.... Neznam... ali dajte mi nekakav savijet ako ga imate.... :D
Post je objavljen 04.08.2009. u 20:43 sati.