Pregled posta

Opet sam tu :)

Dragi moji,..prošlo je puno vremena......za mene i previše.

Nema svrhe sada, nakon toliko vremena odgovarati na vaše komentare – koji su me iskreno dirnuli sada kad sam ih vidio i žao mi je ako sam Vas zabrinuo, ali, nisam se imao prilike javiti, a nisam niti htio raditi neku paniku, no umjesto odgovora na komentare pokušat ću objasniti gdje sam se skrivao ova dva tjedna, u razdoblju u kojem se dogodio moj, iznenadni, godišnji odmor. Doduše, nisam ga proveo kako sam planirao, kako sam htio, ali kaže se.....Čovjek snuje a Bog određuje
Eto, kad sam se veselio vikendu, kada sam se osjećao dovoljno jak i samouvjeren da ću uskoro na godišnji, dogodilo se nešto neplanirano, neočekivano......
U subotu, redovna procedura kad sam doma – lagano ustajanje, malo vježbica za leđa, kavica, komp... krenuo sam na plac, malo mi vrijeme nije bilo po volji, malo me tlačilo.....ali, evo kako sam to vidio u prvom trenutku kad sam „došao sebi“....

Ležim u prostoriji u kojoj kao da me ova bjelina guši... kao da mi pritišče grudi , kao da me ta bijela ploča, zvana plafon, tlači, preša.... Skrećem pogled prema prozoru. Ne vidim ništa do prozora druge zgrade iza kojeg, neko kao i ja traži komad neba, traži neki drugi pogled, traži zraku sunca. Već nekoliko dana sam tu....sada, već vidno bolje volje a i pomalo osnažen pokušavam shvatiti što se dogodilo. Priručna bilježnica koju mi je „kum“ donio, olovka i moje misli.. sjećanja... Sjećanja??! Pa nije to bilo davno, iako, čini mi se da je prošla cijela vječnost... par dana sam u nekom zrakopraznom prostoru..ili, kako bi moja draga prijateljica Dinaja rekla...Univerzumu, konačno u svom malom dijelu Svemira... u kojem, kao da sam osluškivao ima li koga ili sam sam... Ne mogu se pohvaliti da sam čuo neke zvukove, da sam nešto vidio... tek pokoja jeka nečijeg glasa samo me zbunjuje..“gdje sam ja to?“ „da li je to taj tunel o kojem sam znao čitati?“ da li je sad vrijeme i da vidim tu svijetlost o kojoj sam čitao.... muk... mrak... nema ničega..
Sada znam.. prošla su četiri puna dana (pet – kako ko računa)... meni vječnost, a opet..kao da je bilo jučer... bole me ruke, vidim neke zavoje, flastere.. nešto mi viri iz ruke... shvatio sam, jer poznat mi je taj predmet, mala je to pipeta koja, začepljena, stoji u mojoj veni... na mojoj šaci, i čeka... čeka neku cjevčicu koju će joj združiti i njome poslati neke tvari, benzin ili masti koji će pomoći da moj motor bolje radi, podmazati sve dijelove i nakon, tako vješto obavljenog servisa, pustiti me u moj nespokoj..... Djevojka, žena.... u plavom... ulazi i sa smiješkom pozdravlja i nešto govori... vidim da joj se pomiču usne..ali, ne čujem...tutnji mi u ušima – prevelika je to buka nakon mira i tišine koja je zavladala mojim umom... no, nakon malog uštimavanja sluha čujem glas.. glas te djevojke, žene... „kako ste, vidim bolje čim je olovka u ruci...“ Nisam znao što bi rekao... tiho sam prošaptao.. „koliko sam ovdje?, kao u magli sjećam se nekih lica oko sebe..Ivane, Mladena, Tihane...sjećam se i kratkog telefonskog razgovora.. ili sam samo sanjao? Ups...da li je doista i ONA bila tu? Ne...ništa ne znam...“ Pogledala me svojim očima i kao da je shvatila da tek sada postajem svjestan gdje sam i da, očito, nije dobro što ovako, ne znajuć koliko, tu Bogu kradem dane.... Samo je tiho rekla... sad će doktorica.... pozdravila me i otišla....
Nije prošlo dugo u sobu je ušla žena u bijelom... gledao sam u nju očekujući odgovore... nakon kratkog pregleda, mjerenja tlaka, slušanja srca, mjerenja pulsa sjela je na rub kreveta... „kako se osjećate?“ ...Hm, koje pitanje... „glupo i tupo...“ mislim da sam tako započeo svoj nejasni odgovor...nisam imao snage razgovarati... htio sam pisati... htio sam toliko toga podijeliti s ovim papirom, a ni za to nisam imao snage.. samo neke čvrkice, natuknice koje će mi jednom, nadam se, poslužiti da se prisjetim – tako sam taj tren razmišljao..... Vidjela je da sam zbunjen, da mi puno toga nije jasno... tiho je započela.....“da li se sjećate što se dogodilo?“... mislim da sam samo niječno odmahnuo glavom... zapravo...znam ! ... bio sam sretan tog trena jer sam se sjetio... „bio sam na placu... kupovao sam voće i tražio salatu....pogledao u mobitel, mislim da je bilo 11,07.... „ odjednom sam zastao... pokušao sam se sjetiti da li sam našao tetu Maru i njenu salatu.. kao da mi sada nastaje neka rupa... . i je...rupa je... nakon toga sjećam se povremene slike ovih zidova, pokoje slike nesuđenih kumova, Tihane i još nekih lica koje ne prepoznajem, nekog lica koje mislim da nikako ne želim vidjeti, a najmanje ne tu... Šutio sam nemoćno tražeći pomoć... Ubrzo sam saznao... Skljokao sam se ko zrela jabuka ( ha, kako si tepam), vjerojatno i nekoga pri tom opalio – i, ispričavam se ovim putem, nije bilo namjerno, došli su bijeli Anđeli... i poveli me u prostranstva ovih zgrada... Nešto što me bunilo u početku... kako sam onda vidio slike dragih prijatelja, Tihane? Kako su se oni stvorili ovdje? Odgovor je bio zapravo jako, jako jednostavan... kad su me smjestili u nove odaje, smjestili su i moje stvari .. a mobitele.. e njih su ponijeli kod sebe.. i, kad je zazvonio fon... prvi poziv nakon mog smještaja.. bio je Mladen... zabrinuo se što me nema jer, trebao sam svratiti do njega vezano uz one moje privatne peripetije koje me, neumorno, prate... i tako je on, prvi doznao i dojurio u moj apartman...
Očito sam ove dane malo „bauljao“ u nekom vremenu, u nekim događajima... a oni su, nesmetano, bez obzira na moje prisustvo ili ne...događali se....čak sam i ja u njima sudjelovao, ali, kao da mi se nakon malog oporavka, novog šoka, opet sve poremetilo...

Doktorica je, polako, krenula u analizu... kako ih je Mladen upozorio na neke probleme i lijekove koje trošim ( nisam ni sumnjao u njegovu razboritost..) odmah su pristupili kontroli s te osnove... no, nije bilo većeg znaka uzbuni... malo poremećeno stanje, prema riječima glavne i odgovorne, uzrokovala je isključivo iscrpljenost...ali i, kako je kasnije saznala, neredovito uzimanje lijekova ( misli da je to bio uzrok, ali ne da Smotani na sebe ). No, kada tome dodam i situaciju kojom se već neko vrijeme nosim na radnom mjestu.. rekao bih.. ja sam kriv! Doista se osjećam krivim jer sve shvaćam preozbiljno, preodgovorno... Bože, da me sad majka čuje klepila bi me za uho....No, na žalost, čini mi se...ne, siguran sam, ovi drugi..u koje ja nikako da se uklopim, nikada neće imati ni dio ovih situacija koje ja trenutno prolazim... i dobro je to.. sve to, zapravo, ide u prilog malo stanjenom Proračunu i ušparama u Ministarstvu zdravstva.... eto, oduvijek sam bio poznat ko „rasipnik“ a sada to i dokazujem,... no, tješi me jedna spoznaja.. svaka kuna koja će biti utrošena ne mene, mislim, gotovo sam siguran, uplaćena je iz mojih doprinosa, dopunskih osiguranja i sličnih i inih nameta koje moja, ali i sve naše plaće trpe... i odmah se osjećam bolje... nisam uludo izdvajao....
Malo sam smogao snage upitati... da li me nešto trefilo.. pokazujući na svoj motor... Lice ove divne osobe koja me već samim svojim glasom i pristupom umirivala, postalo je ozareno... ne, nije...ne brinite..ali, da morate povesti više računa o sebi i pripaziti...jer, ni motor ne može kako vi hoćete... to je istina. Ni u snu nisam sanjao da „samo“ iscrpljenost, potpomognuta stresovima i šokovima, može toliko dugo trajati... da si tako „umiren“ danima i da si u svom svijetu..... No tu me ispravila... oporavljao sam se vrlo dobro – prvi tren sve je navodilo na poremećaj tlaka koji je u subotu, sa popriličnom promjenom vremena, bio vrlo vjerojatan uzrok mojih nedaća. Počeo sam se oporavljati, čak se u magli sjećam i razgovora sa dragom osobom, a onda...na lice mi se navlači mrki pogled...pa zar je bila tu? Nasljednica? Ne znam kako da doktoricu to pitam? No, ona kao da je osjetila neke moje dileme, tiho je nastavila... u nedjelju ste se lijepo počeli oporavljati, doduše, bili ste malo pod sedativima, morali smo stabilizirati tlak.... i, sve je na dobro vodilo.... u ponedjeljak, imali ste jednu posjetu.... i sve je opet otišlo u nepovrat... vrijeme, vi, tlak... malo ste se pogubili, kako bi vaš prijatelj rekao „pao vam je mrak na oči.::“ pokušao sam se prisjetiti.... malo, malo sam dozvao sjećanju taj dan..a onda, opet sam se počeo tresti... iako me pokušavala odmaknuti od tih misli, stalno sam se vraćao... tiho je dodala.. .ne čudite se ako vam malo prijatelja dolazi... samo Mladena sa ženom i one koje on uvede puštamo – iskreno ne bismo da se zbog jedne osobe, ponovi ponedjeljak.... shvatio sam da je nešto bilo... , nisam se mogao sjetiti, čini mi se da će Mladen imati težak zadatak – objasniti mi....
Pitao sam gdje mi je mob – nasmijala se i tiho odgovorila – kod vašeg prijatelja, no krasno, sve mi je zaplijenio – i dok sam već smišljao kako ga napasti, dodala je – ne smijete imati ovdje mob upaljen... aham, vidio sam neku aparaturu.... mislim da sam shvatio...

Što sada? Pitao sam se koji je dan? Pitao sam naglas.... Srijeda.. .mislim da su mi skoro oči ispale.. pa kako? Kako se tako malo sjećam? Sjećam se pokoje pretrage, pokojeg lica...ali, gdje mi odoše ti dani? Ne razumijem....
Popričao sam još malo sa dokicom o stanju, pretragama, terapiji.... svega sam se naslušao... ali, valjda tako mora....
Čekao sam Mladena – on će mi pojasniti ostatak.... i neke bljeskove koje u pamćenju imam, a ne razumijem....

Ni slutio nisam kakve je sve zadatke Mladen u tom vremenu odrađivao...prošlo je nekoliko dana dok mi je, mislim i sada..nepotpuno, rekao...muči me Nasljednica, njena slika koju vidim, ali se ne sjećam.. a on, on ne želi još o tome..“ima vremena“ – uporan je... Ivana mi redovito nosi sve potrebno za boravak ovdje, iako mi je bilo malo neugodno pokušao sam u glavi prelomiti – pa i ja bi to za njih učinio, to je normalno..... Mladen je zadužen za klopu.. jer, Ivana bi, meka srca, udovoljila svakom mojem zahtjevu, a ovaj okrutni nesuđeni kum...eh, hvala ti Mladene!
Mislim da sam u magli vidio i sliku Sanjinih roditelja – je, u pravu sam, bili su odmah prvi dan kad im je Mladenko javio....uh, samo im brige slažem... dugo me informirao ko je sve bio, ali da su svi samo preletili – jer spavao sam opijen svim drogama.....
U četvrtak sam malo više progledao...iako, užasan je dan....vruće, zapravo pakleno vruće. Fali mi cigareta, zapalio bi onako sočno, a negdje, u malom mozgu je ostalo „odmah prestati pušiti“..eh...lako je vama reći...no, poradit ću i na tom projektu. Prijatelj mi kaže da me jedna dvije neće ubiti, samo, pitanje je, znam li ja tu stati? No, imam ovdje vremena i za odvikavanje.
Saznanje da je guzda digao sve na noge i da vreba kao pravi zabrinuti roditelj opet je pokazala ono njegovo drugo lice, koje, malo nas ima prilike vidjeti...i kada sam ga branio, bez obzira što imam ja i protiv, nisam to napamet govorio...mislim da sam ga ipak dobro upoznao. Čini mi se da ima malu grižnju savjesti, ali, nije..nije on kriv...zapravo, ja sam kriv...u subotu je bio očajan dan, a ja, ja sam ko pravi idiot otišao ne popivši obaveznu jutarnju tabletu...i, inače sam malo štrajkao s njima, a to sve zbog nekih događaja i strahova iz prošlosti.....no, mislim da ću od sada, ipak, sprijateljiti se sa redovnim dnevnim dozama i biti malo odgovorniji u tom pogledu – ipak je ovo potrajalo, ipak me zdrmalo, i, iskreno, malo sam se uplašio – nekako mislim...Smotani, ma...ipak ti još nije vrijeme.....

Svakodnevne kontrole, pretrage, ali i vježbe izmučile su me poprilično uz ovo pakleno vrijeme. Ma koliko molio da me puste doma, nije upalilo.... čini mi se da moji najdraži imaju prste u ovome – no, nikako im dokazati da sam shvatio da moram lijekove redovito piti. Konačno, uz sve intervencije, ali i moju tvrdoglavost, digli su ruke od mene i „pustili“ me doma. Ne, ne mislim da sam dao obećanje u vjetar, pit ću redovito tabletice (dobro, ak baš ne na minutu...), poradit ću na cigaretama, kave sam se i tako manje više odrekao, alkohol ne trošim...sve u svemu, može se dalje.

Za prvu ruku kratki raport ... vraćam se u formu, a uskoro i na posao čime i sebi želim pokazati da je sve iza mene. Znam, znam – više odgovornosti prema samome sebi, ali i prema svima koji su, zajedno s Vama, ovo vrijeme bili iskreno zabrinuti. Nadam se da razumijete da se nisam mogao javiti, ali, lijepo je bilo vidjeti, iako i sa suzom u oku, Vaše komentare. HVALA VAM!!!

Sada, ovaj tjedan još malo ljenčarenja – to je sigurno, a poslije, spreman za povratak otpisanih i ulogu u filmu nesalomljivi... hehehehehe istina je, pojma nemam o glumcima, filmovima, ali, ali znam da mi je ovog ljenčarenja dosta. Ovaj ću tjedan, prema preporuci liječnika, još malo imati mirniji tempo, sa guzdom je dogovoreno – do daljnjeg se odgađaju svi dalji putevi, jer, nekako, dok ne prođu ove vrućine ne bi rado pržio se u limenim kutijicama, ma kakve one klime imali. Ima za štakora posla i ovdje....

I na kraju, hvala svima koji ste mislili, brinuli – eto, nisam imao prilike javiti se, a stalno sam mislio sad ću van. No, moram priznati, sa suzom u oku nasmijao sam se i tjeralicama, i teorijama mog nestanka.... ali, ponavljam, nisam htio raditi paniku ... tu sam, i dobro je i, još jednom, hvala vam svima!

Ipak, najveća hvala mojim prijateljima, nesuđenim kumovima, Ivani i Mladenu – dragi moji, sretan je onaj ko Vas ima za prijatelje! HVALA VAM!





P.S. za zapovjednika Creativu

Zapovjedniče, nadam se da ipak navraćaš ovdje iako si otišao iz svog carstva. Nema te – vidim.... nisam stigao odzdraviti, zahvaliti ti, ali, sada to činim.. kao drugu i starešini. Hvala ti na na svemu prijatelju, a najviše na tvojim postovima ali i podršci koju si mi dao. Nadam se, ako se vratiš, javit ćeš se ..a do tada, lijep ti pozdrav i mirni dani.

Post je objavljen 03.08.2009. u 20:46 sati.