Uhvatilo me nešto, ne znam ni sama što i zašto, no čitavši ponovo slijedeće stihove meni dragog pjesnika Enesa Kiševića
OPROŠTAJ BOGATAŠA
Ni lijesa skućio nisam
A odlazim širokih grudi,
Moje najveće blago što stekoh
Na ovoj zemlji bili su ljudi.
počela sam (ponovo) razmišljati o svom opstanku, o svom bitisanju, svojoj prošlosti i sadašnjosti, o svemu tome što meni znači život, što meni znači bogatstvo...
I razmišljajući tako o sebi, o sreći i tuzi, o samom životu i o onom što mi ga zapravo tek učini vrijednim živjeti, moram priznati da su to i za mene tek ljudi - svo blago što bih stekla dosada, što bih stekla za života, što mi i dan danas išta znači, to jesu zapravo ljudi, to jesu mi moji najdraži, prije svega moja djeca, moji unuci... i nekoliko dragih prijatelja...
UPDATE: Izvinjavam se, dragi moji čitatelji-prijatelji, što sam slike izbrisala, no moja su me djeca molila da ih sklonim... nadam se Vašem razumijevanju i zahvaljujem se na Vašim komentarima. Raduje me da imamo slično mišljenje što se tiče istinskog bogatstva čovjeka...
Srdačne pozdrave i moje najljepše želje svima Vama, do skora,
Vaša M.H. Švabica
Post je objavljen 02.08.2009. u 16:44 sati.