~Rie [Laila]
Zaklopila sam kovčeg te odšetala do Desireeinog kreveta. Bez riječi se pakirala, nije čak niti plakala što je bilo za očekivati. Jednostavno smirena, bezizražajnog lica. Katatonična, jednom riječju. Ipak – radila je ono što je morala – pakirala se i napuštala London. Ja sam znala da se više nikad nećemo vratiti – bit ćemo punoljetne kad ove godine stignemo kući. Odnosno – ne stignemo. Rođendani su nam bili u mjesec dana razlike. Moj u petom mjesecu a njen u četvrtom. Savršeno.
"Dee, obećajem ti – kunem se svojom glavom – sve će biti u redu."
Samo me letimice pogledala, uzdahnula i onda nastavila dodavati odjeću u kovčeg. Znala sam da me čula; da su te riječi došle do njenog racionalnog uma, ali sam isto tako i znala da ne želi vjerovati, da se ne želi nadati. Bila sam na njenom mjestu.
"Ja sam izgubila onog kojeg volim. Ali ne dam i tebi", prepriječila sam joj put do kovčega i prekrižila ruke na prsima, zaustavljajući ju. Pokušala me zaobići ali sam ju uhvatila oko ramena i protresla, kao da ju pokušavam probuditi. Otvorila je oči širom te onda zaklopila kapke, ponovno uzdišući.
"Volim te, Laila, ali nemoj mi ovo raditi", zamolila me. Glas joj je bio grub, hrapav iako se u tonu raspoznavalo da želi biti što blaža može. Provela je besanu noć, čula sam kako plače. Nisam se trudila ustati, utješiti ju – znala sam da želi samoću.
"Bit će u redu, Desiree Scar Livermore!" viknula sam na nju oštrim tonom glasa. Slegnula je ramenima, nimalo zaplašena, te se nastavila pakirati. Ne, ove godine ćemo ispraviti sve što se usralo – sve što je moja majka i njena maćeha usrala. Bit ćemo kraj svojih ljubavi. Barem ona, nadam se. Za mene i Damiena je prekasno, vjerojatno me već i zaboravio. Nisam se usudila posjetiti ga, znala sam da bi Nadia kad-tad saznala za to i natjerala me da platim.
"Mora biti, znaš?" okrenula sam glavu prema njoj, namještajući se u turski sjed na svojem krevetu. "Mora biti jer ja i ti to trebamo. Ti voliš Ethana, baš kao i ja Damiena. I možda.. Možda nekako možemo promijeniti sve što se dogodilo."
"Bojim se da ovo govoriš samo da me utješiš", zaklopila je kovčeg – kao i ja prije nekoliko minuta. Bacila se na krevet, glavom okrenutom prema meni. Kosa joj je padala preko lica – nije se činilo da joj smeta.
"Ne govorim", slabo sam se osmijehnula. "Mislim to. Želim to. Trebam to."
Uzvratila je osmijeh i za samo sekundu – oči su joj se ispunile suzama. Pokrila je lice rukama, kao da se pokušava sakriti. Ispustila sam uzdah te legla kraj nje – obgrlivši ju oko ramena, držeći ju – spriječavajući ju da se raspadne.
No sign of wet footsteps in the hall,
There's no smell of your sweet cologne,
I'm lying here alone.
Nadia nam je mahala sa perona. Još je jednom izgledala prekrasno sa svoje četrdeset i tri godine. Ipak – za mene je bila odvratna, iznutra (pa time i izvana) ružna osoba. I niti jedan plavičasti kostim u boji neba, poput onog kojeg je sada nosila, to nije mogao promijeniti. Znala sam tko je zaista.
Vidjela sam kako se propinje na prste, Desiree se samo nasmijala – izrugujući joj se. Ja sam okrenula glavu na drugu stranu ne želeći se susresti s njezinim zelenim očima kakve sam i ja sama imala. Bila sam joj itekako slična i mrzila sam to. Naravno – ona je bila više manekenske građe. Duge noge, vitka.
"Mrzim ju", Desiree je prosiktala kroz zube. Šake su joj se stisnule, izgledala je kao da će istog trena prokrvariti koliko si je duboko zabila nokte.
"Smiri se", nasmiješila sam se i potapšala ju po koljenu. Sjedila je nasuprot mene – nisam ju mogla zagrliti. A i bilo bi opasno s obzirom da vlak ima čudan trzaj kad kreće – baš kao sada. "Sad idemo u Hogwarts. Nje više nema."
"Da, ali posljedice njenih djela... ARGH!" uzviknula je, time prestravivši dečka koji je stajao na vratima odjeljka.
"Uhm. Vidim da je zauzeto. Produžit ću..." započeo je.
"Ne, ne. U redu je. Ima mjesta", nasmiješila sam se. Dee je već podignula knjigu ispred lica – čvrsto odlučivši kako će ignorirati pridošlicu. To je bio njen način smirivanja, vraćanja u normalu, iako sam ja vrlo dobro znala kako ništa više neće biti normalno.
"Laila", pružila sam mu ruku. Prihvatio ju je te izgovorio svoje ime uz smiješak. 'Will'. I bilo je nešto u njemu.
Sati su prolazili sporo; sporije nego inače. Nisam mogla odrediti zašto točno. Je li to bilo zato što je Dee progovorila samo jednu jedinu rečenicu: "Dodaj mi čips" ili zato što je u našem odjeljku bio i novi dečko, naizgled stariji od nas. Nakon kratkog razgovora, saznala sam sve što sam trebala. Dolazi iz Salema, Američke (bilo je poprilično očito prema njegovom naglasku) škole za magiju, i ima 16 godina. Dakle - bio je na našoj godini. Nadao se da će upasti u Gryffindor na što sam se samo nasmiješila i dodala kako smo i ja i Dee u tom domu. Činilo se da mu je drago zbog toga iako je upućivao sumnjičave poglede prema Dee na koje bih ja samo odmahnula rukom, opravdavajući ju. Nakon nekog vremena je postalo idiotski. Vozili smo se pet sati i ona se nije udostojila niti predstaviti. Koliko god da mi je bila draga - ljutila sam se. Bez obzira na količinu razumijevanja prema njoj.
Otela sam joj knjigu te ju stavila na stolić. Prostrijelila me pogledom te nastavila zuriti. Nisam se obazirala; vidjela sam kako je Willu sad već neugodno.
"Will, ovo je Desiree. Desiree, ovo je Will. Upoznajte se."
On je pružio ruku na što je ona samo promrmljala 'zdravo' te uzela knjigu natrag. Uzdahnuo je te slegnuo ramenima, smiješkom mi se zahvaljujući što sam uopće pokušala. Ali nikad nije bila stvar u njemu - stvar je bila u Desiree, mojoj beskrajno tvrdoglavoj polusestri. I principu. Dakako.
"Igraš li metloboj?" upitao me nakon duže šutnje. Odmahnula sam glavom, sve više razmišljajući o tome da iskoristim svoj Nimbus koji sam redovno nosila svake godine - nadajući se da ću najzad smoći hrabrosti da se prijavim za ekipu.
"Ja sam bio u domskoj ekipi u Salemu. Lovac."
"Oh. To je super. Ja se kanim prijaviti za lovicu ove godine."
Desiree se nakašljala - imala je nešto za reći.
I'm scared to face another day,
Coz' the fear in me just won't go away.
*Duffy - I'm scared
Post je objavljen 01.08.2009. u 23:10 sati.