Marketing
Karaganda, jednom, tko zna, možda i zauvjek
"Hello my friend, Ennio calling". "O, what surprise, what's going on Ennio". "Listen me, Kazakhstan kickboxing federation want to organize World Champion Title bout in full contact between Michal Jablonski and Azamat Belkibaev, and they invite you as a neutral judge", "Oh, nice" "That will be at the 1st June, will you be aviable then" "Let me think, Ennio, how long will be this trip" "Four days, from Friday to Monday" "In that case, yes, I am interesting for, and I can accept this invitation, thanks" "OK, they will send you all details by e-mail and they will send you airplane ticket by DHL".
I tako je započela moja "pustolovina" - moj prvi posjet Kazakstanu, toj prekrasnoj zemlji na Kaspijskom jezeru, bogatoj naftom, ali još bogatijom ponosom svojih žitelja.
Naravno, procedura se mora poštovati - zahtjev za vizu, pa vrlo ljubazna gospođa konzulica u Zagrebu koja je u jedan dan obavila sve potrebne predradnje i izdala vizu. Usput budi rečeno, i gđa. konzulica Kazakstana u Zagrebu u slobodno vrijeme trenira kickboxing - naravno, ne borbe već rekreativno, ali složili smo se da je svijet jako mali.
Petak, 30. svibnja
Dan polaska po mnogo čemu je bio znakovit - kao prvo obilježile su ga enormne vrućine. U nekim trenucima pokazivač temperature u cockpitu auta bio na 33°C, na autoputu (neki ga i tako zovu) gužva, a na radiju objavljuju da je Norac osuđen na 7 godina, a Ademi oslobođen.
I što to znači Kazakstancima, mislim si - ne znaju oni ni za Norca, ni za Ademija, ne znaju oni ni za Domovinski rat, ali znaju da su Hrvati ponosan narod, baš kao i oni i da Hrvati, baš kao i oni čuvaju i cijene svoje svetinje - slobodu, nezavisnost ...
Kao i obično, aerodromska procedura je takva kakva je - nitko nikome ne vjeruje, Ameri su svima utjerali strah u kosti, pa su mjere provjera detaljne, katkada i smiješne - ali što se može - šuti i trpi, inače ćeš zakasniti na avion. Poljećemo iz Zagreba, let do Beča je kratak, nekih pedesetak minuta, dovoljno da se popije malo vode i pojede pecivo sa sirom, ali i osjeti sva gužva maloga aviona. A stjuardese Austrian airlinesa, onako ko crvenkapice - lijepe i ljubazne, pa tada ni uska sjedala i nisu tako problematična.
Bečki aerodrom onako crn, dugačak, staklen, ali jednostavan i sljediv, uvijek je pun raznih ljudi, raznih nacija, raznih rasa, raznih namjera i odredišta - i svi nekuda žure. Izlaz A14 lako pronalazim, i tamo moji dragi prijatelji - Ennio Falsoni - predsjednik WAKO svjetske kickboxing federacije i Nasser Nassiri - predsjednik WAKO Azije - čekaju na poziv za ukrcaj na let za Astanu.
Nekoliko riječi, onako iz kurtoazije - kako zdravlje, kako obitelj, kako u Hrvatskom kickboxing savezu - i eto poziva za ukrcaj. Ali, nema Poljaka, Ennio zove u Poljsku, saznaje da se je avion iz Varšave za Beč pokvario i da ekipa kasni - dolaze u dvije grupe - borac i sudac u prvom slobodnom letu, a trener će stići kasnje - kada, tko zna. Ali, na ukrcaju nema Michala - što ako ne dođe. Kad eto, u jednom trenutku s pokretnih stepenica izlazi obrijana glava mrkog pogleda - ne može biti nitko drugi do kickboksač. Stižu Jablonski i sudac. Svima nam je lakše.
Ukrcavamo se u, sada mi se čini veliki, Boing 737. Nema gužve. Na ekrančićima koji se spuštaju čitamo da let traje 4 sata, da je sada u Astani, našem odredištu 45 minuta poslije ponoći i da tamo stižemo nešto poslije 5 ujutro. Sada mi je jasno zašto smo na sjedalu našli crveni jastuk i zelenu dekicu.
Let je zanimljiv, povremeno se kroz prozor aviona vide neke narančaste crte (biti će osvjetljene ulice usnulih sela) i cijela osvjetljena područja (biti će gradovi i mjesta). Karpati su djelomično još pod snijegom, a povremeno nas iz nekakvog laganog drijemeža budi trešnja, kao da se autobusom vozimo po lošoj cesti. No, let prolazi ugodno, a crno vino im je odlično.
Subota, 31. svibnja
"Rano jutro, pola šest ..." avion se spušta, dan je, vide se obrađena polja, na jednom mjestu i cijeli niz vjetroelektrana. Avion ugodno slijeće i već na izlaznim vratima, barem za mene, iznenađenje - veliki, lijepi, moderni aerodrom, iznimno zanimljive arhiktekture. Još veće iznenađenje u unutrašnjosti zgrade - moderno zdanje, ne veliko, ali lijepo, uredno, uz bok najmodernijim europskim aerodromima. Ni sam ne znam zašto sam očekivao nešto drugo - pa Kazakstan je jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Ali, ipak, još uvijek se kroz misli izmjenjuju "one sovjetske slike".
Aerodromska zgrada
Pogled iznutra
Unutrašnjost aerodroma
Dočekuju nas predstavnici domaćina, kurtoazno pozdravljanje i odmah krećemo za 200 kilometara udaljenu Karagandu. Dočekali su nas u luksuznim i vrlo udobnim autima - BMW i terenac Mercedesa, pa je bilo za očekivati ugodno putovanje tih dvjestotinjak kilometara.
Put nas vodi širokim porspektom od aerodroma do centra grada, a kako se približavamo, sve više i više se iznenađujemo. Astana, moderan, rekao bih futuristički grad. Pun dizalica, ali i pun najčudnovatijih, novih građevina, nebodera, zgrada, tornjeva, palača. Gdje, gdje se vidi pokoja džamija, starija zgrada. Međutim, nismo se mogli načuditi tim novim modernim zgradama, staklu i čeliku, a najviše samoj arhiktekturi. Gradi se. Ima se novaca, očito. A, što je također zanimljivo, iako je 7 sati ujutro, na cestama gotovo ni žive duše. Spavaju Kazakstanci, odmaraju se od napornog tjedna. Valjda. A mi nesmetano prolazimo, zaustavljamo se i slikamo, ne možemo se načuditi tom "novom Dubaiju", ali i činjenici da ni žive duše nema.
Izlazimo na kraj grada, vozi se polako, do kontrolne točke prometne policije, koja i radarom i kamerama snima svako vozilo koje prolazi taj kontrolni punkt, a tih 50-tak metara brzina je ograničena na 10 km na sat, valjda kako bi sve bilo snimljeno kako treba. Ograničenje je ne samo znakovima koje se izgleda svi boje prekršiti, već i vrlo visokim ležećim policajcima, preko kojih je svaki prelazak ozbiljan rizik za osovine i trap, pogotovo luksuznijih automobila. Pa sad ti ne poštuj znakove.
Nakon toga, naši vozači ipak ubrzavaju, a pred nama duga ravna cesta, rijetko gdje uz cestu pokoja od cigle sklepana kućica, gdje gdje na ćirilici piše "KAFE", a oko svega toga nepregledna ravnica. Dokle god umorno oko seže. Da, umorno oko, zaspali smo u udobnosti limuzina i probudili se za koji sat na ulazu u Karagandu.
Karaganda, e to je već onaj klasični "bivšesovjetski" grad, onakakv kakvog i zamišljamo. Da, tu i tamo, pokoja novost - najčešće u vidu trgovačkih centara, ali kako je već oko 9 sati, eto gužve, mnogo novih, pretežito japanskih i južno-korejskih automobila - ne baš male snage i kubikaže.
Pobijamo se kroz centar, dolazimo do hotela, parkiramo se. Dočekuju nas domaćini - prvi nas pozdravlja g. Yerlan Dosmagambetov Sultanovič (inače veliki prijatelj Hrvatske).
Yerlan u svom ogromnom uredu zorno prikazuje koliko poštuje Hrvatsku
I ne vode nas u hotel (a toliko smo željeli barem malo se odmoriti), već nas vode u šator ispred hotela. Bijeli šator, sve nas iznenađuje, a kad se razmakne ulazna zavjesa, zastao nam je dah. Stol pun razno raznih jela, pića, zdjelica, mesa, salata, tanjura, tacni, sira i svježeg i dimljenog, kobasica, voća, povrća, pečenog i kuhanog, roštilja, mlijeka, kiselog mlijeka, kobiljeg mlijeka, ovčjeg i kozjeg sira, joj, čega sve ne. Kao da smo u nekom Bolivudskom filmu. Doručak, kažu. Ma kakav umor. Čovijek bi sve probao, ali ne može se, toliko je toga i slanog, i ljutog, i slatkog, i čudnog
Društvo ugodno, pridružila nam se i poznata boksačica, kickboksačica, manekenka, ljepotica Natalija Rogozina, u posljednje vrijeme nastupa kao ruska boksačica, a inače rođena u Karagandi - pogledajte tko je ona da ne širim opis - na web portalu Celebrity people,. Bilo je tu još ljudi, velikih sponzora, poslovnih partnera gospodina Yerlana, treneri, borci. Ma vrlo ugodno društvo.
Hotel kojeg je vlasnik g. Yerlan Dosmagambetov Sultanovič. Vanjski izgled samo je povećao iznenađenje kada smo ušli unutra. Sve sređeno, mramor, kamen, pločice. Bazen, sauna, nekoliko posebih sala, lift ...
A ispred hotela bijeli šator, gdje smo najprije ušli, i imali smo što vidjeti.
Kratak odmor u prekrasnoj i novo uređenoj sobi hotela, teko toliko za tuš i relaksaciju. Protokol nalaže dalje. Prijem kod čelnika oblasti kojoj je Karaganda glavni grad. Izvana velika s pet - šest katova zgrada sa stotinama prozora, iznutra prekrasno i bogato uređeni hodnici, moderni uredi, tepisi, staklo, decentno osvjetljenje, čistoća da sve blješti. Kratki razgovori, upoznavanje i predstavljanje, međusobni komplimenti, podrška u svakom slučaju s jedne strane, velika hvala s druge strane, razmjena poklona, i vidimo se sutra na borbi, zar ne?
Prijem kod predsjednika istoimene oblasti - oblast Karaganda kojoj je glavni grad Karaganda
A nakon posjeta, protokol nas gazi - konferencija za novinare. I opet lijepe riječi o borcima, razmjena poklona gostima, nekoliko riječi boraca kako su spremni i kako su sigurni u svoju pobjedu. Naravno zahvala sponzorima, puno slikanja. I to je to.
Michal Jablonski (lijevo) i Azamat Belgibaev
Napokon odmor. Malo sutra.
Samo kraće osvježenje i evo je, svečana večera gostima u čast. I opet krcati stolovi svega i svačega. Ko iz one bajke "Stoliću, prostri se". Bože mili, pa tko svu tu hranu smisli, izmisli i pripremi - od ražnjića, sarmica, valjušaka od lisnatog tijesta punjenih neznamčime, suhog mesa, preslatkih kolača, salata od mesa, od povrća, od kiseliša, od voća, od ribica. Ajme meni. A sve to uz potoke votke i votke i votke.
I ne možeš izbjeći tu votku. Jer stalno netko drži zdravicu - ono, Druzja ... pa krene kako smo mi prijateljski narodi, kako smo mi narodi otvorenih srca, pa "živjeli" za prijateljstvo naših naroda - pa na eks, običaj je takav, a ako ne eksaš, domaćin će se uvrijediti. Pa kad smo zbližili narode, eto ti prijateljstva sportskih federacija, pa prijateljstava naših obitelji, pa našeg prijateljstva - i sve to treba biti "blagoslovljeno" votkom na eks. Teško se diše. A čaše sve veće i veće. Živjeli!
A onda karaoke - svi mogući hitovi s ruske muzičke scene, pa stari ruski hitovi koje svi pjevušimo - ono Kaljinka, pa Podmoskovnye vechera, pa svi mogući zapadni hitovi. Eto ti mikrofon u ruke i pjevaj, a onda će svi nazdraviti tebi i tvom sluhu. Živjeli! Čini mi se da votka svima popravlja sluh - i onima koji slušaju i onima koji pjevaju - svi su najednom lijepo pjevali i svi su ih lijepo slušali i svi su pjevačima nazdravljali. Ah ta votka. Živjeli!
I taman kada čovijek pomisli gotovo je, evi ti ga razbuđivanje - pleasčica trbušnog plesa. Jedan nastup, drugi, treći - pa naravno zdravica za prvi nastup, pa za drugi, pa treći ... zora je.
Veliki salon, živa muzika, veliki ekran za karaoke
Crveno osvježenje
Program se pratio sa zanimanjem
Tirkizno osvježenje
I opet crveno osvježenje
Na zdravice se čekalo u redu. Živjeli!
Karaoke, a vjerujte mi, Yerlan je jako dobro pjevao, i sve je riječi znao.
Nedjelja, 1. lipnja
Raspored je od samog početka napet - doručak, cijelo jutro seminar za kazahstanske suce, razgovori s g. Yerlanom, lagani ručak i već, vrlo rano popodne pripreme za meč. Za naše prilike vrlo rano, ali očitio za Kazakstance (a to sam vidio i u drugim istočnim zemljama), priredba - ovaj puta popodnevna, ne večernja, zakazana je za 15 sati.
Cjelojutarnji seminar Kazakstanskim sucima drži predsjednik WAKO-a Falsoni.
Pogled na dvoranu.
Pogled na specifični izgled unutrašnjosti dvorane.
I opet protokol - predstavljanja, govori, pljeskanje. Dvorana puna, onako specifična, okrugla, okupila je sigurno nekih 3000 gledatelja među kojima je bila i cijela jedna klasa učenika neke vojne škole. Na parteru na uzdignutom okruglom podestu ring, gotovo da okolo i nema baš puno prostora. Kao da je dvorana napravljena za borilačke priredbe. Sve u svemu lijepa atmosfera, puno kamera, foto reportera, obožavatelja, svi bi se slikali.
Michal Jablonski s prekrasnim hostesama
Michal Jablonski s Kazakstanskim nadama
Borbe ko borbe. A što smo to vidjeli:
Prva predborba mladih kickboksača, kategorija do 20 kg - tek toliko da raznježi majke, a očeve učini još ponosnijima. Sve u svemu, klinci Shalyhov Iliya i Medinov Dias pobrali su simpatije publike. A borba? Pa izjednačena, naravno.
2. Borba za prvaka Kazakstana, full contact, -67,7 kg
Rishat Livensho (Uralsk) - Stelyan Avramidi (Karaganda) - 1:2
3. Borba za prvaka Azije, low kick, -56,8 kg
Utkir Hudoyarov (Kirgistan) - Baurjan Kudaibergenov (Semey, Kazakstan) - 0:3
Baurjan Kudaibergenov (desno s pojasom) novi azijski prvak
4. Prestige borba, thai kickboxing, -67,7 kg
Donskoi Denis (Rusija) - Ibarev Maksut (Pavlodar, Kazakstan) - 2:1
5. Borba za WAKO Pro (upražnjenu) titulu prvaka svijeta u full contactu, -75 kg
Azamat Belgibaev (Karaganda, Kazakstan) vs.
Michal Daniel Jablonski (Pruszkow, Poljska)
Azamat Belgibaev - KO u 3. rundi - pobjeda domaćeg borca i titula WAKO Pro svjetskog prvaka u full contactu dolazi u Karagandu.
3. runda, čini mi se desni kroše, Jablonski na podu.
Sudac dobro uzdrmanom Jablonskom pokazuje kut i da je borba gotova
Azamat Belgibaev novi WAKO Pro svejtski prvak u full contactu
Publika je bila jako zadovoljna. Pljeskali su dugo. Onako, kao u kazalištu. A onda na brzinu, zadovoljni napustili dvoranu. Mirno, bez gužve, bez galame. Onako, kako i priliči. A pitomci ko po špagi - jedan za drugim.
Naravno da su uslijedila sva silna slikanja, interviewi, autogrami. Ma svašta. Baš lijepa , pobjednička atmosfera.
Jablonski (lijevo), gospodin Belgibaev(u sredini), sretni otac Azamata Belgibaeva (desno)
Iznenađujuće rano, oko pet i pol popodne vraćamo se u hotel, malo osvježenje i kratak predah i opet gala večera, ali ovaj puta u posebnom salonu - rekao bih kazalištu uz bogat program pjevača, svirača, plesačica, pa tako nekoliko puta.
A hrane, a pića, pa svega i to previše. Da te Bog sačuva, a ne smiješ uvrijediti domaćina. A protokol je poznat - malo programa, pa malo jela, pa puno, puno votke, pa zdravice, pa živjeli ... I tko zna koliko je sve to trajalo, do u sitne noćne sate.
Salon, kazalište, što li već, gdje je bila Sayonara večera
Jedan od pjevača (nije pjevao karaoke)
Stolovi krcati svega i svačega. A zar je bilo i za očekivati drugačije?
Šareno osvježenje
Još malo šarenog osvježenja
Odlična pjevačica u pratnji još boljeg saksofonista
I opet malo šarenog osvježenja
Još jedna odlična izvedba na saksofonu Sinatrinog "njegovog načina"
Tekuća problematika, ne moš ništa omanut. Sve pod budnim okom domaćih zdravičara, pa ti zabušavaj. No čens!
Ali, prijatelj Nasser je našao rješenje. Epohalno, ali za mene prekrasno. A to je: kada nazdrave s votkom, uzmeš čim veći gut u usta, ne gutneš, već brzo uzmeš čašu obične vode i umjesto da uzmeš gut vode, lagano ispustiš votku u tu vodu u čaši. Naravno da se ne vidi - obje su vodice iste boje. Nakon nekoliko takvih zdravica pozoveš konobara da ti zamjeni ovu čašu tople vode. He, he.
Ponedjeljak, 2. lipnja
Ne sjećam se kako sam zaspao, ali se sjećam da je bila još noć kada smo kretali na aerodrom iz Karagande put Astane. Sreća, da su auti udobni i prostrani, pa sam se probudio pred samim aerodromom u Astani. A onda je krenulo ono poznato čekanje - pa sad će, i sad će.
I došao je i avion. Uzletio, vremenski putovao 4 i pol sata, a prema satu stigli skoro pa kad smo i krenuli. Beč, strka za hvatanjem daljnjih linija, Ennio za Ameriku, Nasser za Pariz, ja za Zagreb - sve u svemu bilo je vremena samo za "Bye, see you soon".
Eh, Karaganda, Karaganda, jednom, tko zna, možda nikad više.
Eto.
Post je objavljen 02.08.2009. u 00:01 sati.