STIZE CRNA DAMA
...Sestra,zet,njihova dva sina i ja sa mrakom udjosmo u zeljeznicku stanicu Sisak-predgradje.Atmosfera gotovo uobicajena,remeti je samo prisustvo dvoje mupovaca naoruzanih pistoljima i kalasnjikovima.
Bezbrizno se setkaju stanicnim prostorom,ne obracajuci narocitu paznju na cutljive putnike.Uskoro stize voz,razagnavsi ispred sebe rojeve nocnih musica opijenih stanicnom svjetloscu.Voznja do Sunje prodje bez zastoja,ali nas na stanici niko ne saceka.Zagledam nekoliko parkiranih automobila,medjutim,Andjelkovog auta nigdje.Silazim u mraku razblazenom slabasnim stanicnim svjetlom Milana Klobucara,kolegu iz rafinerije,kako otkljucava svoj automobil i upitah ga da nas preveze,na sto on pristade i nas sestoro se na jedvite jade ugurasmo u trosnog stojadina.
Tek sto krenusmo poce da duva jak vjetar,a munje,jedna za drugom,
zasarase nebom.U Drljacama nailazimo na prvu nasu strazu.Stajemo ispred spustene rampe,gasimo svjetla.Prilazi strazar s upaljenom baterijskom lampom,prepoznaje nas,rukujemo se,izmijenismo nekoliko rijeci i on dade rukom znak drugom strazaru da digne rampu.Na ulazu u Gradusu scena se gotovo u detalj ponavlja.Ja izlazim kod mojih,vjetar kao
da je malo jenjao,ali munje jednako zloslutno paraju nocno nebo.Uprkos toj negostoljubivoj slici osjetih olaksanje-konacno kod kuce,medju svojima.
Sutradan sa bratom odlazim u vec formiranu komandu,smjestenu u drustvenom domu.Ne mogu da se iscudim komandnom sastavu,sve doskorasnji komunisti,a siguran sam da bi se u dzepu nekog od njih i sad mogla pronaci pokoja crvena knjizica.Kasnije tu sumnju iznosim Andjelku,
nasto se on nasmija:"Pusti sad to,sad smo svi Srbi,necemo se,valjda,
opet dijeliti".
Nude mi da pri komandi formiram informativni centar,na cemu im se zahvaljujem,jer sam ranije dogovorio odlazak u Klasnic,gdje namjeravamo nastaviti s izlazenjem"Srpskog glasa"ciji sam urednik.Dok razgovaramo dva kamiona krecu u Petrinju da iz kasarne dovezu oruzje i municiju,jer za sutra je planirana akcija presretanja ustaske kolone negdje na putu izmedju Sunje i Kostajnice.Kasno popodne kamioni se vracaju prazni,kazu,komandant kasarne ne da oruzje.Svi su ljuti,psuju izdajnicku JNA,posebno"casteci"oficire,ali od sutrasnje akcije se ne odustaje.
Sutradan osvanuo lijep dan,jutro prosvjeze od nocasnje kise.Opet sa bratom odlazim u komandu.Ispred doma se vec okupilo tridesetak
"diverzanata",uglavnom u civilnoj odjeci,naoruzani papovkama,
automatskim puskama i pokojim rucnim bacacem.Vicevima razbijaju tremu uoci vatrenog krstenja,uskoro odjeknu i ojkaca,drcna,becarska:
Braco moja,nista se ne bojte,
samo mene rakijom napojte...
Za otprilike jedan sat poskakase u kamione i krenuse.Za njima ostade samo sjetno treperenje ojkace:
Braco moja,to je meni svedno.
il ja umro il ja pogino...
Neveseo i pokunjen vracam se kuci.Na stepenicama roditeljske kuce sjedim i slusam potmulu jeku eksplozija u daljini,negdje prema Kostajnici.
Dakle,rat je poceo.Sto bi rekao Rade Serbedzija u"Varioli Veri":"Crna dama je stigla".Koliko li ce ljudskih zivota pozobati,koliko li majki i sestara opet zaviti u crno.Po banijskim selima jos zive starice koje nose crninu za svojim poklanima i izginulima jos u proslom ratu.Da li ce nam se istorija po ko zna koji put ponoviti?
U sumrak Andjelko sa grupicom"diverzanata"ulazi u dvoriste.Cutljivi su,
namrgodjeni,mrzovoljni.U slutnji da neko od nasih nije poginuo,pitam ih sta se desilo.Nevoljko odmahuju rukama."Ni metka nismo opalili"-prica mi Bota,brat od strica."Badava nam prodje dan.Citavo vrijeme ustase nam se vozikaju ispred nosa a komandant se usro,nikako da izda naredjenje da pripucamo.A na dlanu smo ih imali,sunce ti jebem.Koji me komandant vise povede u borbu a ne naredi da pucam,licno cu ga iz ove puske ubiti!"
-raspalio se Bota,stiscuci automatsku u desnici podignutoj u vazduh.
Smijemo se Botinoj ljutnji,uz konstataciju-"bice dana za megdana".
(Nebojsa Devetak-"RAZGRTANJE PEPELA")
Post je objavljen 01.08.2009. u 01:00 sati.